Budući da se hrvatska metropola pretvara u uglađen srednjoeuropski gradić s odmjerenom dozom staklenih fasada, počišćenim ulicama i reguliranim javnim ponašanjem, možda je pravo vrijeme za baciti pogled u ne tako davno doba kada su se ljudi vozili na otvorenim tramvajskim vratima, kupovali kikiriki i koštice pred kinima i na stepenicama na Dolcu nabavljali žilete i kamenje za pete. Čudna je ta urbana nostalgija. Nitko zapravo ne bi htio da se prošlost vrati, a ni ovo kako je danas nije nešto...
Čistači cipela
Problem Zagreba danas je to što ekipa nema gdje zaprljati cipele. Kako drukčije objasniti nestanak legendarnih čistača obuće? A možda je fora u tome da sjaj više nije u modi. Pasta za cipele, tko to više stavlja? Kak ogod, većini bi ljudi u 2012. bilo neugodno da im netko u javnosti četka šuze. Ipak su u tom činu malo preočito demonstrirane klasne razlike koje su zapravo dublje nego ikada. Uostalom, biti čistač cipela na Jelačić placu nekada je bila časna funkcija koja se nasljeđivala od koljena na koljeno.
Kumice s košarama na glavi
U nepovrat povijesti lansirana je i većina zagorskih kumica koja bi se vlakom dokoturala u Zagreb rano ujutro sa svojom dnevnom ponudom na glavi. Zelenjava, sir, vrhnje, jaja, što god da je priroda iznjedrila u okolici Zagreba, danas je više-manje trgovački institucionalizirano i završava na Zelenoj tržnici otkud prodavači s tržnica nabavljaju robu za svoj štand. Jednom kada dođete na plac, svejedno je kupujete li kod lika u prvom redu s lijeva ili trećem redu s desna. Svi praktički imaju klonirani inventar. A nekad, nekad si znao da Kata iz Zlatara ima najbolje vrhnje svih vremena i da ga čuva za tebe jer ga od nje kupuješ već pet godina. Odnos o kojem nitko rođen u kapitalizmu unazad pedeset godina nema blagog pojma.
Stajanje na tramvajskim vratima
Možemo cendrati da u zagrebačkim javnoprijevoznim sredstvima nekada nije bilo klime, ali hej... bilo je otvorenih vrata u vožnji. Zagrepčani, kao da su se rodili u San Franciscu, uskakali bi u kola u pokretu dok je vozač uzaludno pokušavao zatvoriti vrata. Ne ide. Nema veze. Vozilo se dalje. Danas se vrata neće zatvoriti ako je netko na metar od njih, pogotovo ako se zateknete u njemačkom tramvaju ili autobusu, no sjeća li se itko da je netko nekad stradao jer je pao s otvorenih vrata? Brzine su ionako bile takve da možeš skočiti s tramvaja i nastaviti hodati.
Kikiriki, koštice, kiseli bomboni
Hrvatski prijelaz na tržišnu ekonomiju značio je prije svega manjak odličnog kikirikija i koštica u javnoj sferi. Tko se to sa suzom u oku ne prisjeća neobrijanih čiča što su pred kinima prodavali vlastoručno napravljene smotuljke s grickalicama ili obojane lizalice koje su u najbolju ruku imale okus karijesa? Kokičarsku industriju monopolizirali su kinematografi i sve čekamo da će biti uopće zabranjeno jesti kokice izvan multipleksa.
Prosjaci
Naći prosjaka u Zagrebu koji će zadržati lokaciju dulje od pet minuta danas traži talent Shelocka Holmesa, a desetkovani su i maloljetni žiceri koji obilaze stolove po centru. Znači li to da danas nitko u metropoli nema pravo biti bez love, tj. da smo svi financijski zbrinuti htjeli–ne htjeli? Naravno, nije da smo nešto nostalgični za malim Romima koji užicanim bakšišem pune rezervoar za mečku djedovog vjenčanog kuma, ali higijensko čišćenje ulica definitivno nije uklonilo problem. Grad koji ne pruža priliku za darežljivost, osim u smislu precijenjenih parkirnih mjesta i službe za premještanje vozila i nije previše zanimljiv.
Alki bircevi
Što je u osamdesetima bio standardni izgled gradske birtije – limeni šank, prečka za nogu, 0,5 deci konjaka i meni ispisan bijelim plastičnim slovima koja se umeću u crnu pozadinu – u devedesetima je preimenovan u termin 'alki birc', oliti alkoholičarski. Par preživjelih mjesta postalo je omiljeno okupljalište alternativaca i pankera, no do danas su netragom nestali. U kakvoj se mizansceni nekada cugalo, možda se još može doživjeti u bircu Tomislav, u jednom od rijetkih mjesta gdje se toči tamno istoimeno pivo. Zagrebu će trebati još neko vrijeme da napravi puni kulturološki krug, tj. da aveti socijalističke prošlosti postanu überkul dizajnersko rješenje. U Berlinu se mahom otvaraju restorani s interijerima i jelovnikom iz nekadašnjeg DDR-a. No nas zanima nešto drugo. Hoće li ikad više konobarice nositi borosane?
Konobarice u borosanama
Osamdesete su među inima bile godine tupih žileta i higijenskog pristupa posluživanju cuge. Legendarne ortopedske cipele za žene borosane složene su za medicinske sestre i čistačice, no nekako su se progurale u konobarsku djelatnost. U alki birtijama dupli je konjak radničkom narodu redovito servirala polubrkata žena u radnom kostimu i neizostavnim borosanama. Nitko se, doduše, nije detaljnije pozabavio fenomenom dlaka slijepljenih uz najlonke, a koji je bez greške krasio noge svih vlasnica medicinsko-konobarskih cipela.
Bibliobusi
Nestala je također i literatura na kotačima. Bibliobusi su nekada punili parkirališta škola i razvozili knjige za nadobudne školarce kojima je bila veća fora posuditi knjigu iz autobusa nego iz knjižnice. Ili još bolje, bila im je daleko veća fora posuditi je nego pročitati. U bibliobus se išlo posuditi knjigu jer je interijer bio fenomenalan. Zamisli da se furaš u pokretnoj knjižnici od jednog do drugog kraja svijeta... Bila je to mašta Julesa Vernea materijalizirana na par metara od škole.
Naslikane reklame
Posljednji krik marketinga u osamdesetima još se uvijek može razgledati na Slavonskoj aveniji u smjeru Savice. Preciznije, na nadvožnjaku kod nacionalne sveučilišne biblioteke. Oprana kišom, vjetrovima i godinama, još stoji oslikana reklama za zubnu pastu Plidenta. Zagreb još tu i tamo podsjeća na ingenioznu preteču džambo-plakata. Nekako shvaćamo. Proizvodi su u socijalizmu bilo toliko vječni da se isplatilo oslikati čitavu fasadu i reklamirati ih tako sljedećih deset godina.
Gradski frikovi
Zagreb je nekada bio ponosni vlasnik nekoliko živopisnih likova koji su obilazili Bogovićevu i Cvjetni trg, prilazili stolovima, pričali s vašom šalicom, golubovima ili tjemenom. Nestali su valjda zajedno sa prodavačima žileta, dimnjačarima i kolporterima s Jelačić placa. Nestao je i mitski prosijedi djedica koji je brutalno zavijao violinom kod Name u Ilici i kojem bi dao lovu samo da stane na pet minuta. Baš kao i pankeri sa Strossmayerovog trga. Mi smo ostali, ali što nam je ostalo?
