Sad je već posve jasno, Turska se na velika vrata vratila u Hrvatsku! Premda uspjeh može ponajviše zahvaliti sladunjavo-dramatičnim scenarijima sapunica, je li to jedina stvar koju su nam ponudili?
Sapunice
Da su Turci posljednjih pet godina perom, a ne mačem pokorili naše prostore, nije više vijest. ‘1001 noć’, ‘Strasti Orijenta’, ‘Ezel’, ‘Asi’, ‘Gumus’, ‘Ljubav i kazna’ i tko će više znati koja još sapunica uvukla se u hrvatske domove i potpuno se neobjašnjivo ondje zadržala. Teško je shvatiti u čemu je tajna, no turski glumci na račun uloga u ultra popularnim sapunicama ne reklamiraju više samo avio kompanije arapskog svijeta, već se čine i kao najbolji izbor za domaće karfiole i brokule.
Onur
Uopće se ne bismo čudili kad bi rezultati ankete pokazali da prosječna Hrvatica puno bolje zna tko je Onur, nego Brad Pitt. On čak i kad u kartonskoj varijanti prošeće Zagrebom, možda i malo predimenzioniran, izazove zanimanje i želju za fotkanjem. Naravno, radi se o turskom glumcu Halitu Ergençu koji je za istač ljubio Šeherezadu iliti Bergüzar Korel pa se tako zasigurno uvukao u snove i mnogih poklonica ‘1001 noći’. Na male ekrane se napokon vratio, muževniji nego ikad, u liku Sulejmana Veličanstvenog, sultana pod čijim je vodstvom Osmansko Carstvo doseglo svoj vrhunac. Može li primjerenije?
Duhan
Izreka ‘Pušiš k’o Turčin’ ima krivu konotaciju, negativnu, koja ima veze s pretjerivanjem, a kontekst je zapravo posve pogrešan jer Turci u pušenju zaista uživaju. Njima je to osim svega ritual, odmor, kao što je kafenisanje u Bosni. Osim toga, koriste nargile i to je velika razlika. Također, osim običnih imaju i voćne duhane i duhane s okusom koji nimalo ne nalikuju duhanu na koji smo mi navikli. Doduše, čak se i okorjeli pušači s naših prostora teško se hvataju u koštac s njihovim pravim duhanima. Ipak, kad govorimo o zemlji u kojoj prema nekim istraživanjima 60 posto odraslih muškaraca puši i koja je osmo po veličini tržište cigareta na svijetu, onda i naša izreka ima nekog smisla.
Trbušni ples
Okej, možda trbušni ples i nije izvorno turski proizvod. Grčka, Egipat, Bliski Istok... sve su to moguće polazne točke, no pod utjecajem harema Osmanskog Carstva i dakako holivudskih filmova, uzet ćemo ovaj zanimljivi spoj istočnjačkih pokreta i melosa kao jedan od primjera. Uostalom, probajte doći u Istanbul i ne nabasati na barem jedan plakat koji najavljuje trbušni ples. Nama se to čini kao dovoljno dobar izgovor, a i nije da se žalimo. Trbušni ples je postao hit na Zapadu, ne samo kao zabava ili zavođenje, nego i kao oblik vježbe. Otprilike kao i ples oko štange - da, i to je teško i razvija trbušne mišiće!
Baklava
E, tu nema dileme. Baklava ne samo da je slastica karakteristična za kuhinju zemalja bivšeg Osmanskog Carstva, već je i sama riječ turska i u druge je jezike ušla s malim modifikacijama. Uglavnom je slatka da boli glava, ali jednako je tako i dobra. I nismo izbirljivi je li punjena orasima ili pistacijom, služena normalno ili s kajmakom. Nakon baklave morate polizati prste, i to ne samo zato što pliva u vodi i šećeru.
Kebab
Priča oko kebaba i njegova porijekla jednako je komplicirana kao i ona oko trbušnog plesa pa se u objašnjavanje nećemo upuštati. Činjienica je da ga uglavnom doživljavamo kao tursko jelo i nismo puno fulali jer Turci, naravno, imaju varijacije na temu koje su sami smislili, a mi preuzeli. Najbolji je s gomilom sira i povrća, a hoće li umak biti ljuti ili blagi, ovisi samo o vama. Jedino što još nedostaje jest da preuzmemo od njih i podjelu na bijeli i crni kebab, odnosno onaj od isključivo bijelog i samo od crvenog mesa.
Kava
Uopće nećemo ulaziti u povijesne priče oko kave, kao ni u to je li ispravnije reći turska, bosanska ili grčka kava. Čak ćemo zanemariti i činjenicu da Turci zapravo puno više piju čaj. Držimo se činjenice da se na Zapadu kava širila kako se širilo Osmansko Carstvo i da Turska na njezin račun ubire zavidan postotak u turizmu. I tako je kava došla i do nas, a bome se i zadržala. Za lijepog vremena gotovo da nema terase u gradu koja nije puna usred radnog vremena što dovoljno govori o tome u kojoj smo mjeri prihvatili kavu.
Ćilim
Nekad niste mogli doći nekome u goste da u stanu nema barem jedan tepih koji, ako ništa drugo, nalikuje turskom ćilimu. S vremenom su, doduše, životinjski printovi, štosni geometrijski oblici dovezeni iz Švedske i slične novotarije pogurnule tursku proizvodnju u drugi plan, ali klasika je ipak klasika. Makar je imali kao suvenir u obliku bookmarkera - mini ćilima!
Rakı
Premda će vam možda biti poznatiji nazivi mastika ili uzo, turska rakı (da, piše se bez točke na 'i') ista je stvar – žestoko piće na bazi anisa koje se pije ili samo ili u kombinaciji s malo vode kad postaje bijelo kao mlijeko. I ako nikad niste uživali u bronhi okusu ovog pića, ne možete zanijekati sličnost riječi rakı i hrvatske rakije. Dakako, obje potječu iz arapskog jezika, ali budući da nema puno dileme tko ju je donio na naše prostore, možemo samo zaključiti - izgleda da smo pokupili samo najbolje od Turaka!
Orhan Pamuk
Okej, dobitnik Nobelove nagrade za književnost vjerojatno se probio u sve europske zemlje, a ne samo našu. No, ako vam nije dovoljno to što u Hrvatskoj ima osam izdanih romana, imamo još jedan dobar razlog zašto se Orhan Pamuk našao kao jedan od važnijih izvoznih turskih proizvoda u Hrvatskoj. Da čujemo, jesu li vas roditelji ikad čekali budni u neko gluho doba noći da stignete doma kad ste bili tinejdžeri? E pa, njegova majka je njega čekala slažući pasijans u kuhinji. Pouzdano znamo da taj običaj postoji i kod nas. Nećemo lagati, Orhan Pamuk vjerojatno s tim nije imao nikakve veze, ali priznajemo i magičnu povezanost Turske i Hrvatske.
