Što ima?
Zvrn, zvon. Digneš slušalicu, a tamo jedan od onih likova kojima svijet počinje i prestaje sa supernadahnutim pitanjem – Iiii, što ima? Je li itko ikada u nekom trenutku telekomunikacijske povijesti skužio što nagoni te ljude da zovu i započinju razgovor s nečim što izvire iz najmračnijih dubina dosade, lijenosti i nedostatka obzira za tuđe mentalne sekunde? Ne znam, makar upravo zujao u nabor kreča na stropu, stvar je svjetlosnim godinama svrsishodnija od odgovaranja na homicidalni upit što ima.

Polusatna prepričavanja
A tek scena u kojoj ti kolega zreo za komunikacijski odstrel krene u polusatnim intervalima prepričavati neki film, kako je jučer zapeo u prometu ili kako mu se hrčak pokenjao na treću keramičku pločicu desno od frižidera ili koji već bijesan detalj s nula posto potencijala za suživljavanje. I kako to već ide sa sugovornicima bez minimuma inteligencije za samopromatranje i svijest o tome kako su savršeno dosadni, ispit će ti posljednju kap volje za glasanjem. Još će tvoju šutnju nakraju shvatiti kao znak odobravanja i koncentracije.

Ček da ti objasnim...
Pa likovi koji jednostavno znaju sve i imaju potrebu svemu pronaći razlog, povod, svrhu i neoborivo objašnjenje s kojim te besplatno časte u omjeru od stotinjak rečenica po jednoj tvojoj. Bilo muškarci koji misle da su dugačke elaborirane rečenice analogne produženom stanju u gaćama, bilo žene koje se imaju neurotičnu potrebu objašnjavati u strahu da - ako zašute - prestat će postojati. Na nesreću ostatka ljudskog roda, ta dva tipa rijetko se ili nikada ne sparuju.

Gledanje u stranu
Jeste kada nabasali na populaciju koja stalno nešto pogledava u stranu kada im pričate, ili isto to čini kada vam se obraća. Da ne biste slučajno dobili dojam da samo tako možete zaraditi njihovu pažnju. Možda bi psihologija zaključila da je riječ o obrambenom mehanizmu, neugodi zbog preizravnog vizualnog kontakta, blabla. Mi tvrdimo da je riječ o tihom kažnjavanju sugovornika i nehaju kojim se želi sačuvati komunikacijska superiornost. Nema druge, uzvratite im istom mjerom ili, još bolje, otšetajte.

Klimači glavom
Njima dijametralno nasuprot stoje naši dragi kandidati za skori išijas, ekipa koja ne prestaje potvrđivati, što jezikom, što vratnim kralješcima, da smo u pravu, da je sve 'baš, da, fakat, slažem se, aha i oteo si mi riječ iz usta'. Ne znaš što je gore, netko tko te ne sluša zato što je dekoncentriran ili ga nije briga, ili netko tko te ne sluša zato što čuje sve što si rekao i što nisi rekao i sa svime se unaprijed i apsolutno slaže.

Hiperaktivno kontraprotivni
I kome onda ne bi bili iritantno dragi patološki sofisti koji se moraju ne složiti s praktički svime što izlazi iz vaših usta. Bude naporno hraniti debatni nagon takvih nadobudnika, pogotovo što znamo da zapravo ništa konretno ne misle nego eto, u trenutku konstruiraju opoziciju tek toliko da stvore dijalošku tenziju o kojoj su ovisni a usput dobiju i potvrdu vlastite vrijednosti. Najbolje im je staviti dudu u usta nekakvim 'imaš pravo', pa smo mirni sljedećih 15 minuta unutar kojih postoji poprilična šansa za konstruktivni razgovor.

Ne kužim
Najbrži put do čira na želucu i prijevremene ćelavosti je bez konkurencije škvadra koja nikako da pokopča stvari. Da im sve iznesete u jednostavnim rečenicama s maksimalno dva padeža, bez korištenja futura drugog i jotovanja, neće im sjevnuti ni nakon 93 pokušaja. Ne isplati se ni crtati, jer bi vam vjerojatno ponestalo tinte u kemijskoj. Još gore ako imate neko skupo naliv-pero.

Unošenje u facu
Pojedinci nikako da skuže što ste točno htjeli reći i nikako da priopće vlastite misli bez da budu na više od centimetra od vaše face. Vjerojatno, a možda i s pravom, drže da ako vas ne zapljusnu kišom iz svojih žlijezda slinovnica riskiraju najgore - da vas ne shvate ili da ostanu neshvaćeni. Jest da je za kvalitetno razumijevanje potrebna kemija, ali možda ipak neki drugi spojevi. Teško da vam ne pobjegnu misli kada ste suočeni s detaljnom anatomijom nečijeg nosa ili zubala.

Afektiranje
Možda je ljubav spram teatra simptom kultiviranog uma, ali kada vam netko prodaje kazalište bez da ste htjeli gledati predstavu, onda sve skupa ima suprotni učinak. Ekipa koja pretenciozno gestikulira i troši više kalorija na komunikacijsku izvedbu nego što joj u zbroju teži sve što je htjela reći, pa pomnoženo sa 17, to je ful energetski zahtjevno. Bilo za gledat', bilo za slušat'. No, možemo sve shvatiti kao program tipa 'mršavimo zajedno'.

Upadanje u riječ
Ima ljudi koji funkcioniraju kao interpunkcijski znakovi. Na polovici ili kraju svake tvoje rečenice, evo njih da odrade zarez ili točku sa svojim komentarom koji je redovito trostruko duži od svega što si rekao i htio reći. Još je ubojitije kada te prekinu s totalno desetim upadom koji nema nikakve veze s onim što govoriš, osim ako oboje upravo niste na setu Zone sumraka i oko vas kamere i rasvjeta. Svoj toj ekipi treba nakon svakog nesuvislog uleta naplatiti po sto kuna. Ne pada nam na pamet glumiti u znanstvenofantastičnom trileru za džabe.