Premda su još uvijek potrebna detaljna i daljnja istraživanja, činjenica je da psi bolesnim vlasnicima uvelike pomažu - oni trenirani im pomažu fizički, a postoje i psi koji mogu ‘predvidjeti’ primjerice epileptične napadaje te na vrijeme upozoriti vlasnika na ono što slijedi. No o ovoj kontroverznoj metodi liječnici i znanstvenici imaju podijeljena mišljenja, a priče o četveronožnim pomagačima i dalje osvajaju srca i medije
U posljednje vrijeme naišli smo na nekoliko priča u kojima se ističu sposobnosti ‘predviđanja’ kod pasa koje uvelike pomažu njihovim vlasnicima.
Primjerice Shawnee, žuti labrador, svojoj vlasnici, tinejdžerki Jessici Hayes, signalizira epileptične napade. Već godinama desetak minuta prije nego što se dogode on je upozorava, a zahvaljujući tome dobio je kapu i svečanu haljinu na Jessicinoj svečanoj proslavi mature. Također labrador, imena Taxi iz San Antonija, upozorava na napade 14-godišnju Rachel Benke, a nedavno je s njom fotografiran za školski godišnjak.
Znanost je istražila i dokazala da su ova upozorenja stvarna i da nisu slučajna. Talijanski znanstvenik Gian Luigi Taverna objavio je u svom znanstvenom radu da su psi sposobni detektirati rak prostate u urinu s 98 posto točnosti. A osim toga poznato je da psi predviđaju svašta, od opasnog pada šećera kod dijabetičara do napadaja bijesa, tantruma, kod autistične djece, čime ljudima pomažu da izbjegnu opasnost.
Kako to psi rade?
‘To nitko ne može tvrditi sa stopostotnom sigurnošću', kaže trenerica pasa i osnivačica udruge koja pomoću pasa pomaže ljudima, Karen Shirk, za Yahoo. Njezina organizacija 4 Paws for Ability iz Ohija svake godine odgoji i trenira više od 100 pasa, a koji su obučeni za pomoć ljudima s autizmom, invaliditetom i dijabetesom. Premda ne želi otkriti detalje treninga, Shirk priznaje da je obučavanje pasa za medicinsku pomoć pomalo kontroverzno.
Organizacija Paws with a Cause iz Michigana primjerice godišnje trenira oko 80 pasa za pomoć i to za obitelji u kojima netko ima problema s mobilnosti ili sa sluhom, epileptičnim napadajima ili autizmom. ‘Ne treniramo ih na neki poseban način jer ne vjerujemo da se to može ‘proizvesti’. To je nešto što proizlazi iz duboke veze psa i vlasnika’, rekla je glasnogovornica organizacije Deb Davis i dodala: ‘Osoba koja će doživjeti napadaj imat će i sitne promjene u ponašanju neposredno prije njega - možda neki mali tik, trzanje oka ili grizenje usne. Obično se radi o nečem fizičkom što pas može primijetiti. Ako su zajedno po cijele dane, nije neobično da pas primijeti neku promjenu.’
Ipak, trenerica pasa iz Los Angelesa, Dina Zaphiris, kaže da osim tih fizičkih znakova postoji i vrlo jednostavno znanstveno objašnjenje zašto psi prepoznaju medicinske potrebe koje tek trebamo otkriti - a to je njihov jako osjetljiv njuh. ‘Psi nisu vidovnjaci. Oni su osjetljivi na naš miris, na naše suptilne izraze lica i na naše tjelesne kretnje. Mislim da jednostavno njuše probleme, a ne da nam čitaju misli’, rekla je.
Smatra se da je pseći njuh snažniji od ljudskog 100.000 puta, a Zaphiris pokušava na pozitivan način iskoristiti tu njihovu ‘supermoć’. Kroz neprofitnu organizaciju In Situ Foundation, koju je osnovala 2009, trenira pse koji mogu ‘nanjušiti’ karcinom: biglove, njemačke ovčare i razne druge mješance.
Pokušava i od američke Agencije za hranu i lijekove (FDA) ishoditi dozvolu za pseći medicinski pribor za detekciju: pacijent bi izdahnuo u cjevčicu koju bi zatim onjušio trenirani pas, a preko hlapljivih organskih spojeva u dahu mogao bi detektirati karcinom pluća ili debelog crijeva, čak i u ranim stadijima.
Zaphiris je dodala i da su istraživanja talijanskog znanstvenika Taverne najopsežnija dosad. ‘Dokazi da bolesti nose određene mirise postoje još iz vremena drevne kineske medicine. A kada se pacijent nađe u određenom stadiju karcinoma, njegovo cijelo tijelo ima drugačiji miris’, tvrdi Zaphiris. Zato postavlja pitanje možemo li službeno trenirati pse za otkrivanje bolesti - ona vjeruje da možemo.
Ipak, istraživanja još uvijek nisu dovoljno opsežna i mnoge sumnje tek treba otkloniti. Nacionalna organizacija koja se brine za oboljele od epilepsije, Epilepsy Foundation, napominje da je istina to da postoje mnogi iskustveni dokazi koji podupiru teoriju o psima koji prepoznaju napade, no smatraju da je potrebno više istraživanja i edukacije pacijenata kao i podizanje njihove svjesnosti o ovoj mogućnosti.
Lawrence Myers, profesor neuroznanosti veterinarske medicine na Sveučilištu Auburn u Alabami, dijeli njihovo mišljenje: ‘Mislim da postoje obećavajući rezultati vezani uz pse i njihovu sposobnost detektiranja nekih tipova karcinoma, no ozbiljno sumnjam u točnost od 98 posto’, rekao je za Yahoo.
