Za razliku od drugih velikih europskih sila 19. stoljeća, Austro-Ugarska nikada nije imala kolonije na drugim kontinentima. Osim jedne četvrti u kineskom gradu Tianjinu koja je skoro cijela stala na glavnu fotografiju uz ovaj članak.
Bilo bi pogrešno vjerovati da je Habsburška monarhija — odnosno Austro-Ugarska od 1867. godine — odbijala imati izvaneuropske kolonije zbog nekih humanističkih ili altruističkih pobuda. Čini se da ta velika srednjoeuropska sila, sastavljena od mnogih povijesnih nacija, jednostavno nije bila dovoljno snažna da se upusti u imperijalne pothvate na drugim kontinentima. Njezin krajnji domet bila je okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine, a i to se pokazalo kao zlosretan potez koji joj je donio samo propast.
vezane vijesti
Tijekom 18. stoljeća bilo je nekih stidljivih pokušaja uspostave austrijskih trgovačkih postaja na mjestima poput Mozambika i Nikobarskih otoka, ali svi su se oni završili neuspjehom. Uspostavom Austro-Ugarske i takvi su pokušaji zaustavljeni jer su veliki zemljoposjednici na vlasti u Budimpešti bili još manje skloni od bečkih imperijalista ulagati u neizvjesne pustolovine na dalekim obalama. Uostalom, zemlja je dovoljno problema imala i s 'kolonijalnim' posjedima unutar vlastitih granica na kojima su živjeli nenjemački i nemađarski narodi.
Stjecajem okolnosti, Austro-Ugarska se ipak domogla jedne prekomorske kolonije. Godine 1901. dobila je koncesiju u jednoj četvrti u kineskom gradu u to vrijeme poznatom kao Tientsin. Taj drevni grad na širokoj rijeci Pei-ho nedaleko od njezinog ušća u Žuto more, od davnina je služio kao glavna morska luka kineske imperijalne prijestolnice Pekinga.
Sredinom 19. stoljeća, pošto su je dva puta vojno porazile britanske snage u takozvanim Opijumskim ratovima, Kina je bila prisiljena otvoriti svoje luke za trgovinu europskim silama. Eksteritorijalne trgovačke enklave, takozvane koncesije, osnovane su u više gradova uz more, a najatraktivnija lokacija bio je Tientsin, današnji Tianjin. Oko 1860. godine, Velika Britanija je uspostavila svoju zonu uprave u Tianjinu, a uskoro je svoju zonu u gradu osnovala i Francuska.
Ti de facto kolonijalni posjedi, kojima su formalno upravljala zajednička povjerenstva ali su u praksi europske zemlje mogle raditi što su htjele, bili su trn u oku kineskim nacionalistima koji su smatrali da je carska uprava izdala zemlju i prodala ju stranim silama. Pred kraj stoljeća, svoju je koncesiju u Tianjinu dobila i Njemačka, te — kao prva neeuropska sila — Japan, što je posebno razbjesnilo Kineze i 1899. izazvalo veliku narodnu pobunu poznatu kao Bokserski ustanak.
Kako bi zaštitile svoje interese u Kini, zapadne imperijalne sile i Japan organizirali su veliku vojnu alijansu kako bi porazile ustanike koji su u međuvremenu uspjeli dobiti podršku carske uprave i zauzeti područja zapadnih koncesija. Osmeročlana vojna koalicija sastavljena od tadašnjih velikih sila — Velike Britanije, Francuske, SAD-a, Rusije, Japana, Austro-Ugarske i Italije — kojoj su se kasnije priključile i Nizozemska, Španjolska i Belgija, uspjela je nakon dvogodišnjih borbi pobijediti ustanike.
Ekspedicijske trupe umarširale su u Zabranjeni grad u Pekingu, a carska dinastija našla se u još daleko težem položaju nego prije ustanka pa je bila prisiljena dati dodatne ustupke strancima. U sklopu mirovnog sporazuma, svoje koncesije u Tianjinu dobile su i Rusija, Italija, Belgija i — Austro-Ugarska. Za razliku od pragmatičnih etabliranih imperijalnih sila, Austro-Ugarska je svoju koncesiju uglavnom koristila za širenje kulturnog utjecaja. Budući da njezino sudjelovanje u ekspedicijskim snagama nije bilo veliko — samo četiri krstarice i 296 vojnika — Austro-Ugarska je dobila odgovarajuće sićušan dio Tianjina: četvrt površine 0,6 četvorna kilometra. Riječ je o dijelu grada blizu povijesnog centra, na mjestu gdje rijeka Pei-ho ionako više nije bila plovna za velike trgovačke brodove.
Austro-Ugarska je jedina među stranim silama dala svoje državljanstvo svim lokalnim stanovnicima. Uprava je bila povjerena vijeću sastavljenom od lokalnih uglednika, carskog konzula i zapovjednika vojnog garnizona u kojem je bilo 40 mornara austrougarske mornarice i 70 kineskih policajaca. Na području koncesije izgrađeni su bolnica, kazalište, škola, vojarna, zatvor, toplice i groblje — tragovi habsburške arhitekture i danas su vidljivi u tom dijelu grada. A onda je počeo Prvi svjetski rat.
U početku su sve europske koncesije u Tianjinu živjele u napetom primirju, ali sve se promijenilo 14. kolovoza 1917. godine kad je Kina ušla u rat na strani saveznika. Istoga dana kineska vojska okupirala je njemačku i austrougarsku koncesiju, što za potonju i nije bilo previše važno jer se njezina matična zemlja godinu dana kasnije ionako raspala. Kao jedna od nasljednica propale Dunavske monarhije, Austrija se prava na koncesiju formalno odrekla 10. rujna 1919. mirovnim sporazumom iz Saint-Germain-en-Layea, što je tada malo tko uopće primijetio. Druga nasljednica, Mađarska, prava se odrekla 4. lipnja 1920. sporazumom iz Trianona, čime je i formalno prestala postojati prva i jedina prekomorska kolonija Austro-Ugarske.
