Kad su seljaci u kineskoj provinciji Shaanxi 1974. nabasali na ostatke ljudskih figura napravljenih od gline, bio je to začetak jednog od najvažnijih arheoloških otkrića svih vremena, glinene vojske koja je čuvala obližnju grobnicu Qin Shi Huanga, prvog cara dinastije Qin. No, sama carska grobnica nikad u ovih pedesetak godina nije otvorena, a pitanje je i hoće li.
Bez obzira na sve legende i priče koje okružuju veliku grobnicu koja danas izgleda kao brijeg prekriven šumom, i zanimanje koje traje još od otkrića, ljudsko oko već više od 2200 godina nije zavirilo u prostor u kojem vječno leži car kojega su se i za života svi plašili. Zašto arheolozi tako dugo odolijevaju sigurno velikoj želji da otkriju što sve grobnica krije? Na prvi pogled mogla bi se oko svega izgraditi kakva dodatna legenda ili mit poput onoga o Tutankamonovom prokletstvu, ali razlozi su daleko prozaičniji, makar bar jednako dramatični.
vezane vijesti
Najvažniji razlog je taj što se u grobnicu cara koji je vladao od 221. do 210. prije Krista može ući samo kopanjem, pa se arheolozi koji rade na ovom lokalitetu plaše da bi grobnica mogla biti nepovratno oštećena, čak i uništena takvim invazivnim zahvatom. Nije da u povijesti nema primjera koji potvrđuju njihove bojazni, kad je nestrpljivost bila jača od sustavnosti istraživanja. Zato kineski istraživači radije ostaju strpljivi dok ne nađu načina za ulazak u grobnicu bez puno rušenja. Znanstvenici se već godinama bave nalaženjem metoda kojima bi to mogli napraviti i vidjeti što grobnica-brdo krije. Jedna od njih je bila primjena miona, subatomskih čestica koje su proizvod svemirskog zračenja i koje mogu prodirati kroz različite strukture kao neka vrste rendgena. No, istraživanja tih zraka i dalje su u povojima.
Drugi razlog je što bi otvaranje grobnice kopanjem moglo donijeti i puno opipljivije i opasnije posljedice za one koji to naprave, te život oko grobnice. U zapisima drevnog kineskog povjesničara Sima Qiana nastalim stotinjak godina nakon careve smrti kaže se da je grobnica napunjena smrtonosnim zamkama čiji je cilj da ubiju svakoga tko pokuša neoprezno ući unutra.
'Izgrađene su palače i tornjevi za stotine dužnosnika, a grobnica je ispunjena rijetkim predmetima i prekrasnim blagom. Majstorima je naređeno da naprave samostrele i strijele kojima bi bio ustrijeljen svatko tko uđe u grobnicu. Živa je upotrijebljena da bi se prikazalo stotinu rijeka, rijeke Yangtze i Žuta rijeka, kao i veliko more, i napravljeno je da mehanički teče', stoji u tom opisu.
Taj drevni zapis krije dodatne razloge za 'poštedu' grobnice od otvaranja. Naime, čak i ako se može pretpostaviti da lukovi i strijele stari dva tisućljeća neće baš raditi kako treba, kopači bi se suočili s otrovnom živom u velikim količinama. Ako nekome zapis može zvučati kao prazna prijetnja, neka se ne zavarava: znanstvenici su izmjerili koncentraciju žive u tlu oko grobnice, i našli razine koje su značajno veće od onih koje bi se tamo moglo očekivati.
'Živa koja ima svojstvo da hlapi mogla je iscuriti kroz pukotine koje su se stvorile u ovoj građevini kroz vrijeme, a naša istraživanja podupiru drevne kronike o grobnici za koju se vjeruje da nikad nije bila otvarana, pa ni zbog pljačke', zaključili su autori te studije iz 2020.
U vrijeme kad su Mediteran tresli ratovi između Rima i Kartage, Qin Shi Huang je vodio iznimno stabilno carstvo nakon što je ujedinio sedam dotad posvađanih kraljevstava. Car je, međutim, bio poznat po tome što je bio zaokupljen i životom nakon smrti, pa je istodobno gradio golemi mauzolej i tragao za eliksirom besmrtnosti. Zapisi otkriveni 2017. govore o njegovoj zapovijedi da cijelo carstvo ima tragati za čarobnim napitkom, pa su mu se uredno javljali lokalni gospodari izvještajima da, eto, nisu još našli eliksir, ali će i dalje vrijedno tragati za njim.
A san o veličini je Qin Shi Huanga progonio još i prije nego je ustanovio carstvo. Dok je bio kralj Qina, u dobi od samo 13 godina, počeo je graditi svoje vječno počivalište. Ipak, radovi su se zahuktali tek nakon ujedinjenja. Veliko zdanje gradilo se punih 38 godina, a konačno je dovršeno tek nekoliko godina nakon careve smrti.
Pogrebne svečanosti vodio je carev sin, koji je prvo naredio pogubljenje svih očevih konkubina koje nisu imale muške djece, kako bi caru pravile društvo i nakon smrti. Nakon što je tijelo položeno u grobnicu, unutrašnji tunel je zatvoren, a spuštena su i vanjska vrata, što je zarobilo sve majstore koji su radili na grobnici. Na taj način osigurano je očuvanje tajne o načinima izbjegavanja zamki koje su - kako smo već pokazali - čuvale basnoslovno blago u grobnici. Na koncu, na grobnicu su posađena stabla i drugo raslinje, zbog čega zdanje nalik piramidi danas izgleda kao šumoviti brežuljak.
Unatoč svim zapisima, grobnica je otkrivena tek u 20. stoljeću, a razmjeri su joj shvaćeni tek nakon spomenutog otkrića glinenih vojnika. Dosad je iskopano oko dvije tisuće tih čuvara carevog zagrobnog života, ali smatra se da ih je izvorno bilo između šest i osam tisuća. Osim te glinene vojske, oko grobnice je nađeno i drugih supervrijednih artifakata, poput kočija.
