Tajne gozbe, zabava dokonih i bogatih, bile su popularne tijekom čitave povijesti, a obično se radilo o hedonističkim priredbama koje su hranu povezivale sa seksom ili dekadentnim čašćenjem 'zabranjenim voćem', najčešće rijetkim i zaštićenim životinjama.
Gozbe iz potonje kategorije osobito su bile popularne devedesetih godina prošlog stoljeća, a na njima se uživalo u ugroženim vrstama poput ortolana, djetlića, dupina ili kitova. Iako su glasine o konkretnim gozbama ovoga tipa uvijek bile energično demantirane od strane 'optuženih' domaćina, neke su ostale zabilježene iz različitih izvora.
vezane vijesti
Jedna od najpoznatijih tajnih gozbi održala se u Parizu na Silvestrovo 1995. Nešto ranije te godine, francuskog predsjednika Francoisea Mitterranda njegovi su liječnici obavijestili da više ne mogu učiniti ništa s njegovim uznapredovalim karcinomom. Veliki gurman tada je odlučio, za svoju posljednju večeru, prirediti raskošnu gozbu sa svim specijalitetima koji su ga oduševljavali tijekom njegova života. Pozvao je tridesetak svojih najbližih prijatelja i isplanirao četveroslijedni obrok (zbog bolesti, ne preobilat) kojim je obuhvatio jela namijenjena najizbirljivijim nepcima.
Gozba je započela njegovim omiljenim kamenicama, a nastavljena gusjom jetrom i pečenim kopunom. Nije predviđen niti jedan desert, kao ni sir, jednostavno zato što je Mitterrand posljednju gozbu odlučio završiti jedinstvenim okusom – ortolanima.
Poznato je da su se ortolani, ptice pjevice koje se na hrvatskom zovu i vrtne strnadice ili ortolanski vrapci, originalno pojavljivali u starim francuskim pjesmama kao simbol nevinosti i ljubavi prema Isusu. Ptičice su prvi počeli loviti na području Bordeauxa, obično u doba njihova seljenja u Afriku. Lovili su ih u letu, posebnim drvenim zamkama koje su skrivali u krošnji visokog drveća i koje su nazivali matoles.
Ptičica je, pod nazivom beccaficio bila poznata i u Italiji te bila cijenjena delikatesa još u starorimsko doba, opisana u Petronijevom 'Satirikonu' kao poslastica na gozbama razmetljivog Trimalkija. Talijani i danas te ptice smatraju poslasticom te ih često ilegalno love u Hrvatskoj i odvoze u Italiju, a francuski ih chefovi u Sjedinjene Države krijumčare čak i u paketima dječjih pelena. Lov na ove ptičice, ne veće od ljudskog palca, trgovina njima, kao i njihovo služenje zabranjeni su već više od četvrt stoljeća.
Na koncu obroka, tvrdi se, Mitterrand se ortolanima osladio na tradicionalan način – glave pokrivene velikom izvezenom salvetom, jedući ih u jednome zalogaju. Drži se da je jedenje pod salvetom, u mraku, 'izumio' jedan svećenik gurman, ne bi li tako pred Bogom sakrio svoje proždrljivo lice. No, pravi razlog za ovaj običaj jest vrlo jednostavan – isključivanje čula vida, ne bi li se jelac mogao posve usredotočiti na delikatni miris i okus ortolana.
Ortolani za Mitterrandovu posljednju gozbu spravljeni su prema receptu dekadentnih kuhara carskoga Rima. Ptičice su ulovljene žive i potom držane u potpuno mračnim kavezima (u starorimsko doba znali su ih osljepljivati bodući im oči iglama). Ortolani su tako u mraku držani oko mjesec dana, razdoblje u kojem su hranjeni isključivo prosom, grožđem i smokvama. Kad su, u tih mjesec dana, ptičice šopanjem učetverostručile svoju normalnu težinu, udavili bi ih žive u čašici armagnaca, tako da im fini konjak ispuni pluća.
Spravljanje ortolana vrlo je jednostavno. Očerupane ptičice peku se šest do osam minuta u vrućoj pećnici, nakon čega se odmah poslužuju cijele, zajedno s krilima, nogicama i glavom s otvorenim očima. Čitava tajna počiva na umjetnosti jedenja, a opis koji slijedi možda vam bude odbojan. Nakon što je glavu pokrio salvetom, jelac u usta uzima cijelu ptičicu, na način da samo njena glava ostane visjeti između sklopljenih usana. Potom se glava odgrize i odbaci, a vrući ortolan potom počiva na jeziku, dok ga jelac hladi brzim udisanjem na usta. Ta tehnika ne samo da prohladi meso, već omogućuje da se ambrozijska masnoća lagano slije niz grlo. Prohlađeni ortolan zatim se počne žvakati. Poklonici kojima ne smeta kršenje zabrane lova i konzumacije tvrde da u tom procesu žvakanja u mraku mogu osjetiti čitav život ptičice – pšenicu kojom se hranila u Maroku, slani zrak Mediterana i provansalsku lavandu.
Na spomenutoj gozbi, Mitterrand je, iako se za vrijeme objeda zbog uznapredovale bolesti nekoliko puta onesvijestio, prekršio tradicionalno pravilo koje kaže da se u jednom obroku smije pojesti samo jedan ortolan - pojeo ih je dva. Njihov okus bio je posljednji što ga je kušao. Sljedećega jutra, počeo je odbijati hranu i do kraja je tjedna umro.
