Kad kazalište zatvori svoja vrata i ugasi reflektore, onda svoje predstave igraju duhovi! Jedno je to od najpoznatijih kazališnih praznovjerja i povezuje se uz takozvano 'fantomsko svjetlo' (ghost light) koje se najčešće ostavlja da svijetli na sredini pozornice prije nego posljednja osoba napusti kazalište.
Najčešće se radi tek o žarulji na stalku i ne prakticiraju to sva kazališta, ali 'ghost light' nezaobilazni je dio teatarskog folklora i brojni glumci i kazališni djelatnici radije bi pobjegli s produkcije nego dopustili da pozornica ostane u apsolutnom mraku, odnosno - ukleta.
vezane vijesti
Jedno praznovjerje govori o tome da svako kazalište ima svoga duha, ili čak više njih, a fantomsko svjetlo im dopušta da zaigraju svoje predstave pa zbog takve geste koju su im ostavili živući umjetnici duhovi neće sabotirati 'pravu' produkciju ili izvedbu. Zadovoljni kazališni duhovi znače dobru predstavu, mišljenja su brojne produkcije.
Drugo praznovjerje pak vodi u potpuno drugom smjeru – neki vjeruju da svjetlo na sredini pozornice tjera duhove iz kazališta.
No, kao i za većinu praznovjerja, i za ovo postoje čvrsti temelji u realnosti. Naime, svjetlo na pozornici kad tamo nikoga nema često se ostavlja upaljeno iz jednostavnog razloga, a to je sigurnost. Ponekad netko i po mraku mora proći da bi došao do prekidača za rasvjetu ili je u kazalištu nakon gašenja svjetala iz drugih razloga, a ne bi bilo zgodno da prilikom prelaska preko pozornice padne u rupu za orkestar ili se spotakne o neki dio scenografije. Stoga nije čudno da mnogi tvrde kako se svjetlo postavlja zbog sindikalnog pravila i cilj mu je zaštititi djelatnike u kazalištu.
Čak postoji i priča o provalniku koji je došao opljačkati kazalište pa se u mraku spotaknuo i slomio nogu, da bi na kraju tužio kazalište za ozljedu i tužbu – dobio. Bila ta priča istinita ili ne, sigurnost je svakako jedan od dobrih razloga za malo svjetla na pozornici u svakom trenutku, čak i ako su temelji takve prakse proizašli iz nekih drugih pobuda.
Na primjer, temelji možda sežu i dalje u prošlost, kad nije bilo struje pa su se koristile plinske lampe. Da ne bi došlo do previsokog tlaka u plinskim cijevima i potencijalnog požara, uvijek se ostavljala jedna lampa da lagano gori, pa korijeni ove priče o fantomskom svjetlu možda potječu i iz tih prilično praktičnih razloga, koji su onda lako mogli prerasti u atmosferu praznovjerja.
Kako bilo, 'ghost light' u kazalištu je dobio svoj novi značaj u vrijeme pandemije, kada je većina kazališta morala zatvoriti svoja vrata. Fantomsko svjetlo postalo je simbol nade da se kazališna svjetla ipak neće u potpunosti ugasiti nego će pandemija proći i s povratkom publike scene će opet osvijetliti reflektori, a zaustavljene produkcije oživjeti. Tradicija je to koju su prihvatili diljem svijeta pa je čak u vrijeme pandemije West Australian Opera online prenosila solo izvedbe arija, a taj serijal je nazvan 'Ghostlight Opera'. I mnoga druga kazališta imala su slične inicijative te ih također vezala uz 'ghost light'.
Udovoljavanje kazališnim duhovima i kazališno praznovjerje općenito nisu neuobičajena pojava je pa čak neka kazališta s dugom poviješću imaju i rezervirana mjesta za duhove, primjerice Palace Teatar u Londonu koji za 'eterične' žitelje kazališta uvijek čuva dva mjesta na balkonu. U svakom slučaju, kazalištarci će često rađe poslušati praznovjerje i udovoljiti duhovima, čak i ako u njih ne vjeruju, negoli riskirati lošu izvedbu.
