Brown je sa svojim kompletnim bendom u Rikersu nastupio 16. ožujka 1972., na vrhuncu karijere, s dva koncerta, na svakom je bilo 500-600 zatvorenika. Nažalost, jedini zvučni trag toga koncerta je kratki video očajne kvalitete, dio televizijske vijesti o tom događaju koji je zbog preovlađujuće rasne pripadnosti zatvorenika i Brownovih stavova imao puno drukčije konotacije od ipak relativno benignih Cashovih nastupa. No, bilo je i drugih elemenata koji su unijeli dodatnu dramatiku, nedavno je o svemu opširno pisao New York Times.

Koncert je održan kratko nakon strašnih nereda u tom zatvoru kod New Yorka, kad je u pobuni zbog nehumanih uvjeta i pretrpanosti ranjeno 75 zatvorenika i 20 čuvara. Zasluge da se Brown tamo pojavio u tom trenutku NY Times pripisuje ženi po imenu Gloria Bond, koja je tada radila u zatvorskoj upravi New Yorka. Neposredno nakon pobune, atmosferu u zatvoru najlakše je opisati kao 'ekspres lonac', pa su je u Upravi pokušavali smiriti. U goste su zatvorenicima doveli Corettu Scott King, aktivisticu i udovicu Martina Luthera Kinga, koja je održala govor pred oko dvije tisuće zatvorenika, a uz nju je s par pjesama nastupio Harry Belafonte. No, njih dvoje, bez obzira na značaj koji su imali u crnačkoj borbi, bili su prava kamilica prema onome što se spremalo.

Glazba Jamesa Browna već se tada smatrala revolucionarnom, a stihovi koje je ispaljivao na koncertima i pločama bili su pod jakim utjecajem Black Power pokreta, neke od njegovih pjesama su išle i u suprotnom smjeru, utječući na pokret. Ipak, Gloria Bond je zaključila da će to biti melem na nemirni zatvor i zainatila se da ga dovede. Njezina kćer je Timesu opisala da je Brownovom menadžeru Charlesu Bobbitu Gloria rekla da je spremna sjediti pred njegovim uredom s pletivom sve dok se Kum soula tamo ne pojavi zbog dogovora, jer nije imao baš naviku dolaska kod menadžera. I tako je i napravila. Sjedila je tamo danima, sprijateljila se s osobljem, sve dok jednog dana Brown nije došao na vrata.

U to vrijeme Brown je bio jako angažiran na spašavanju crne djece od narko-pošasti i masovnog odlaska u zatvor. I sam je u mladosti 'odležao', i bio je svjestan da su zatvori puni mlađarije iz crnačkih četvrti zbog zločina povezanih s drogom. Snimio je i pjesmu, praktički poemu, recitativ pod naslovom 'King Heroin', posvećenu problemu koji je uništavao afroameričku zajednicu. Autor stihova je Manny Rosen, koji je baš u Rikersu služio svoju kaznu zbog heroina, i opisao je svoja iskustva stihovima poput 'Neki misle moja pustolovina donosi veselje i uzbuđenje/Ali stavit ću ti pištolj na glavu i natjerati te da ubijaš'. Pjesma je premijeru imala samo dan prije nastupa u Rikersu, u TV showu Johnnyja Carsona.

Osim pjevanja, Brown se vrlo autoritativno obratio i zatvorenicima koji su ga dočekali. Kako piše Times, rekao im je 'Kad odete odavde, možete živjeti dobar život ili loš život. Što god da napravite kad izađete, ovisi samo o vama'. Upotrijebio je vlastita iskustva u dizanju iz problematičnih okolnosti. Sa sobom je, naravno, doveo kompletni 18-člani bend koji je i inače nastupao, a tvrdio je da mu je taj nastup jednako važan kao i oni u kazalištu Apollo u Harlemu, možda i važniji. Zato je održao dva uzastopna seta, jer prostor u kojem je nastupio nije bio dovoljno velik da bi primio sve robijaše koji su ga htjeli vidjeti i čuti. Većina su bili momci od 16 do 20 godina, mahom pritvoreni u čekanju suđenja.

Kako se za Times prisjetio izvršni direktor zatvorske uprave John Brickman, atmosfera je bila naelektrizirana, publika je ludovala na fantastični Brownov funky, vrištali su i urlali. Koliko se zna, Brown nije bio plaćen za nastup.

Uz spomenuti tehnički jedva gledljiv televizijski snimak, jedine fotografije djelo su fotografkinje Diane Mare Henry, koja je na koncertu 'ispucala' nekoliko crno-bijelih rola filma kao službeni fotograf čelnika zatvorske uprave Williama vanden Heuvela. Te su slike postale jedino svjedočanstvo o ovom povijesnom glazbeno-društvenom događaju.

Rikers Island je još u tim sedamdesetima bio vrlo problematično mjesto, otud i spomenute pobune, no nije situacija naročito bolja. Riječ je o zatvoru u kojem se obično čekaju suđenja, no ima i nešto osuđenih na kraće kazne. Kompleks na teritoriju Bronxa je uistinu ogroman, u njemu radi 9000 policajaca i 1500 civila, a kroz ćelije Rikersa prođe nevjerojatnih 100 tisuća ljudi godišnje, prosječni dnevni 'promet' je blizu 10 tisuća pritvorenika. Duga je i ružna povijest Rikersa kad se govori o zlostavljanjima pritvorenika, i međusobno i od strane čuvara, policijskoj brutalnosti, seksualnim napadima... Kriza je eksplodirala s COVID-om, kad su u jednom trenutku zbog nedostatnog broja čuvara zatvorenici praktički sami upravljali Rikersom, a zaraza se širila. Na inicijativu bivšeg gradonačelnika New Yorka Billa de Blasia i nakon brojnih prosvjeda gradska uprava je 2019. odlučila do 2026. zatvoriti Rikers i druge gradske zatvore, i izgraditi nove s boljim uvjetima koji novom kaznenom i prekršajnom politikom više ne bi bili toliko pretrpani. No, riječ je o zahvatu teškom čak osam milijardi dolara, u doba krize teško dobavljivih.