Ljudima je za život neophodna voda. Premda Zemlja njome obiluje, čovječanstvu sve više prijete nestašice pitke vode. Golema većina vode na planetu nalazi se u morima i oceanima, ali ta je voda slana i nije pogodna za piće.
Zemlja je jedini poznati planet s tekućom vodom na svojoj površini. Zemljini oceani imaju volumen od oko milijardu i 335 milijuna kubičnih kilometara i sadrže oko 97,2 posto poznate vode, a još oko 2,15 posto vode zamrznuto je u polarnim područjima i ledenjacima. Preostala voda - samo 0,65 posto - nalazi se u rijekama, jezerima, oblacima i podzemnim rezervoarima. Dakle, gotovo sva voda na planetu neprikladna je za piće.
vezane vijesti
Prosječni sadržaj soli u oceanskoj vodi je 35 promila, što - iako možda ne zvuči mnogo - iznosi 35 milijuna tona soli po kubičnom kilometru morske vode. Dakako, u moru nije otopljen samo natrijev klorid - obična kuhinjska sol - već je riječ o četrdesetak raznih minerala i metala. Primjerice, u morskoj vodi postoje i sićušne količine uranija, ali kad bismo sav uranij izvukli iz svjetskih oceana dobili bismo 4,5 milijardi tona tog metala. Prema najnovijim procjenama, u svjetskim morima i oceanima otopljeno je ukupno 50.000.000.000.000.000 tona minerala i metala, a najveći dio odnosi se na običnu sol.
Kako je sva ta sol dospjela u more? Odgovor je jednostavan — uglavnom s kopna. Kiša se kondenzira u oblacima kao čista voda, ali do trenutka kad uđe u ocean, ta će voda imati otopljene sićušne količine soli. Prvo će već u atmosferi prikupiti male količine otopljenih plinova i postati blago kisela. Zatim će ta voda na površini i u podzemlju polako erodirati tlo i prikupljati dodatne količine minerala i metala.
Isto tako, u jezerima, potocima i rijekama voda će također otapati određene količine soli iz tla. Dakle, ono što mi zovemo slatkom vodom zapravo je slana voda ali s količinama soli koje su toliko male da su praktički zanemarive. Na kraju tog ciklusa voda dospije do oceana, gdje se neke od otopljenih tvari poput kalcija uklanjaju biološkim procesima, ali sol uglavnom ostaje. Dodatnu sol u oceanima osigurava podvodna hidrotermalna i vulkanska aktivnost. Kako se iz mora isparavanjem neprestano uklanja samo čista voda, u oceanima se s vremenom nakuplja sve više soli.
Taj je proces prvi shvatio slavni britanski astronom Edmond Halley koji je 1715. godine predložio da se pomoću određivanja stope zaslanjivanja oceana odredi njihova starost, a time i starost Zemlje. Halley, čovjek koji je predvidio dolazak kometa koji je kasnije nazvan njegovim imenom, rezonirao je da je more nekada bilo slatko, te da je s vremenom postajalo sve slanije i slanije, trebalo je samo utvrditi kojom brzinom se to događa. U njegovo vrijeme tehnike mjerenja nisu bile baš najpouzdanije, ali njegovu je ideju iskoristio irski fizičar John Joly koji je 1899. godine objavio procjenu da su oceani stari 90 milijuna godina. Pogriješio je za oko četiri milijarde godina.
Danas znamo da je ta tehnika mjerenja starosti Zemlje bila pogrešna od samoga početka, jer je zanemarila činjenicu da se velike količine soli talože na morskom dnu. Ipak, Halleyeva teorija o tome zašto je more slano uspješno je prošla test vremena.
