Otkako smo postali svjesni klimatskih promjena, zelena je boja koju se najčešće spominje u različitim kontekstima — zelena politika, zeleni transport, zelena energija... A onda tu dođu i zelene kuće, ili 'pametne' koje tehnologijom vode brigu o okolišu, ili pak one prekrivene zelenilom koje svojim štedi energiju i čini život ugodnijim. No, nije riječ o novovjekom izumu.
Jedno od 'rodnih mjesta' takvih kuća je Island, na kojem su 'travnate kuće' svakodnevica još od ranog srednjeg vijeka. Taj sjeverni otok jedno je od najnegostoljubivijih područja na Zemlji, što klimom što škrtim zemljištem, i ljudi su se morali prilagoditi kako bi preživjeli u takvom okolišu. Rješenje se zove — na islandskom — torfbæir, i jedno je od ključnih rješenja kojim su život olakšali svi koji su se tamo doseljavali od 9. stoljeća naovamo.
vezane vijesti
Island je zemlja na kojem su niske temperature uobičajene, a duboki snijeg pokriva većinu zemljišta. Zato i jesu kultivirali samo manje dijelove otoka, najviše na sjeverozapadu. Kad su prvi vikinški doseljenici došli na Island, oko trideset posto teritorija bilo je pod šumama, znatno manje od ostatka Skandinavije u to vrijeme. To je značilo i ograničene količine drvne građe, glavnog materijala za gradnju kuća, jer vulkanske stijene Islanda vrlo su teške za obradu.
I tu stupaju na snagu torfbæir, travnate kuće. Još od prvih doseljenika predstavljale su sklonište od surovih prilika, i tako je sve do danas. Građene su postavljanjem drvenih okvira postavljenih na kamene temelje, a zemlja i trava u blokovima debelim i do metra korišteni su za gradnju zidova i krovova. Danas ih se i dalje može vidjeti svuda po otoku, najviše u naseljima (nama) teško izgovorljivih imena Glaumbær na sjeverozapadu, Laufás na sjeveru i u južnom Kelduru.
Najveća skupina takvih kuća je u Glaumbæru u fjordu Skagafjorduru, gdje je uređen farmerski muzej. Kuće koje danas tamo stoje građene su u 18. i 19. stoljeću, a koristili su ih farmeri, ali i lokalni svećenik. Glavni dio obuhvaća 13 kuća koje stoje sasvim blizu, zidovi im se čak i dodiruju. Osim fasada obojanih u žutu i bijelu boju, sav ostali vanjski dio kuća napravljen je od zemlje s travom. Naravno, bez obzira na skoro idilični izgled takvih kuća, nalik onima u kojima u 'Gospodaru prstenova' žive Hobiti, život je u tim krajevima uvijek bio iznimno težak. Takva je bila i gradnja, koja je ovisila od onoga što su mogli naći i lako obraditi. Dobro im je došlo i iskustvo iz stare domovine, kopnenog dijela Skandinavije, gdje su već gradili takva zdanja. Naime, slične nastambe mogu se naći kod Samija u Norveškoj, na Farskim otocima, Grenlandu i Newfoundland, ali i na škotskim Hebridima.
No, one na Islandu ipak se razlikuju. Prvo, u upotrebi su znatno duže, gradili su ih svi slojevi društva, služile su svemu, od štala do crkava. A, naravno, danas su i bolje očuvane. Na taj način postale su iznimno važan element islandske baštine, i to one najzanimljivije, i danas živuće. Danas, doduše, više uglavnom ne služe stanovanju, nego su pomoćne zgrade na poljoprivrednim imanjima.
No, kako su dobro očuvane, pružaju odličan uvid u način života nekadašnjih stanara, pa i kao dio turističke ponude Islanda. Istina, neke su uljepšane u odnosu na skromne izvornike, ali to je cijena današnjeg turizma. Graditelja koji su znali kako ih graditi skoro više nema, pa sve ostaje na konzervatorima.
Kod gradnje je bilo ključno pogoditi pravo vrijeme za rezanje blokova zemlje, najbolje u kasno ljeto ili ranu jesen, kad vrijeme nije ni previše vlažno, ni suho, a korijenje je čvršće držalo zemlju na okupu. Blokovi su bili nepravilnog oblika, ali pažljivo izmjereni, a rezani su na dva glavna načina različitog oblika kako bi se najbolje iskoristile izolacijske osobine zemlje i trave. Osim toga, nije neobično da su dijelile zidove, jer je to pojednostavljivalo, pojeftinjavalo i ubrzavalo gradnju. Rezultat je bilo ono što je bio glavni cilj graditelja: toplina. Zvuči nevjerojatno s obzirom na uvjete, ali između 9. i 18. stoljeća u takvim kućama nije bilo nikakvog drugog grijanja osim topline ljudskog ili životinjskog tijela. Jednostavno im peći nisu trebale, jer su trava i zemlja jamčile odličnu izolaciju od hladnoće. Naravno, u kućama se kuhalo, pa je i to donosilo toplinu, ali treba imati na umu da su kuće imale i prozore, preko kojih se umjesto stakla nekad zatezao ovčji želudac.
Početkom 20. stoljeća počelo se — u skladu s modernijim vremenima — govoriti o nepraktičnosti gradnje i lošim životnim uvjetima u takvim kućama Prešlo se na drvo i kamen, a onda i beton, ali su se navike teško mijenjale. Nije ni čudo: dotadašnji stanovnici travnatih kuća žalili su se da im je u modernim domovima — hladno.
S rastom svijesti o klimatskim promjenama i štednji energije, međutim, travnate kuće se vraćaju u svijest Islanđana, što zbog čuvanja baštine, što zbog činjenice da su takve kuće i doslovno živi organizmi koji se stalno mijenjaju i prilagođavaju. Osim toga, današnje verzije lijepo i izgledaju. Tko zna, možda se odgovori na brojna pitanja koja se danas postavljaju doista kriju u bližoj i daljoj prošlosti. Ponegdje se takva iskustva već i koriste.
