Još se pravo nije niti slegla prašina koja se digla nakon najave ministra branitelja Predraga Freda Matića da će objaviti registar hrvatskih branitelja, a već se najavljuje i objava jednoga drugog popisa – onoga poreznih dužnika. Taman kad smo

pomislili da je registar branitelja, s nešto više od 500.000 upisanih članova, jedan od većih organiziranih popisa u zemlji (ne računamo li, naravno, popis birača kojih imamo više nego stanovnika), nemalo nas je iznenadilo kako je ta brojka prava sitnica u usporedbi s brojem onih koji državi duguju obračunati, a nenaplaćeni porez. Milijun i sedamsto sedamdeset osam tisuća dužnika, od čega 'običnih ljudi', tzv. fizičkih osoba koje nešto duguju državi ima nepunih milijun i četiristo tisuća, dok su ostalo poduzeća i samostalne djelatnosti.

Ministar Slavko Linić najavljuje kako će, čim provede potrebne zakonske izmjene, taj popis dužnika objaviti na internetu. Na prvi pogled, sasvim legitimna stvar: tko duguje državi, nek' bude izvrgnut javnoj sramoti! Ne čudi, stoga, što ta najava nije naišla ni na kakva ozbiljnija protivljenja. Uvjetno ju pozdravlja HDZ, bezuvjetno Laburisti, ne protive se ni sindikati, a 'obična javnost' po internetskim forumima već se veseli što će imena 'lopina' moći vidjeti na nekom stupu srama. Jedino iz Hrvatske udruge poslodavaca potiho poručuju kako s objavom popisa treba biti oprezan, premda ni oni nisu izričito protiv.

No unatoč svom tom silnom konsenzusu oko toga da popis poreznih dužnika treba javno objaviti, ipak nije do kraja jasno što se time zapravo želi postići. Kakva bi korist bila od objave tih milijun i sedamstosedamdesetosam tisuća imena? Ne bi li upravo oni najveći porezni dužnici koji porez sasvim neopravdano nisu platili, navodno čak i uz blagoslov vlasti ili države, time doživjeli i svojevrsno opravdanje? Jer, kakav je to krimen naći se na popisu pola Hrvatske?! I, ne bi li takvima veća kazna bila prisilna naplata duga, s pripadajućim kamatama? Hoće li, pak, oni poduzetnici koji porez uistinu nisu mogli platiti, jer ni sami nisu naplatili svoja potraživanja, nerijetko čak i od same države, samo zato što će im netko objaviti ime odjedanput postati platežno sposobni, pa pohrliti u porezne uprave? I, nije li onim običnim, malim dužnicima, koji nerijetko duguju tek pokoju kunu, jednostavnije poslati poreznu opomenu uz prijetnju ovrhom, nego im imena razvlačiti po javnim popisima?

Da se ne bismo krivo razumjeli, neplaćanju poreza svakako treba stati na kraj. No je li objava popisa rješenje, ili je ona upravo izbjegavanje rješavanja pravih problema? Jer, porezni sustav u kojemu poreznih dužnika ima više negoli zaposlenih građana očito zahtijeva puno ozbiljniju reformu od objave nekog popisa veličine telefonskog imenika.

Uza sve to, to silno forsiranje objave različitih popisa po mom je sudu vrlo opasna tendencija koja zorno pokazuje kako je u Hrvatskoj naprosto zakazala pravna država. Jer, u normalnim i uređenim državama problemi se rješavaju provođenjem zakona od strane nadležnih i upravo za to plaćenih institucija, a ne stvaranjem atmosfere linča i objavom čas ovih čas onih 'spiskova'. Što bi, na kraju krajeva, nakon objave popisa poreznih dužnika običan građanin trebao učiniti? Zvati policiju ili porezne inspektore ukoliko vidi nekoga s popisa? Prekinuti sve veze s ljudima koji se na tom popisu nalaze, jer su upravo oni glavni krivci što nam je država 'u banani'? Samoorganizirano krenuti u prisilnu naplatu duga svog susjeda poreznog dužnika pa prikupljeni novac ili robu odnijeti u poreznu upravu?

I, na samome kraju, ima u tom 'mahanju popisima' i stanovitoga populizma i povlađivanja 'masi žednoj krvi', ali i prostora za silnu manipulaciju. No put je to kojemu je kraj poprilično neizvjestan. Jer, prije dvadesetak godina na javnim su popisima su bili (sumnjivi) građani srpske nacionalnosti, danas su na tapetu (lažni) branitelji i porezni dužnici, no već se u središnjem 'Dnevniku' iz raznih popisa izvlače i primatelji (treba li to napominjati: zakonitih i odobrenih) poljoprivrednih potpora koji su se drznuli prosvjedovati, a nedavno je HDZ-ov zastupnik Josip Đakić zatražio i objavu imena partizana i članova njihovih obitelji koji primaju mirovine. Što je sljedeće? Popis ne-branitelja Domovinskog rata? Popis primatelja socijalne pomoći? Popis svih hrvatskih liječnika i sudaca s pripadajućom imovinom? Popis članova šire obitelji političara i državnih dužnosnika? Popis studenata koji predugo studiraju pa time opterećuju ovo, krizom napaćeno društvo? Popisu mogućih traženih popisa naprosto neće biti kraja.

Možda bi, zato, umjesto objave najavljenih popisa za ovo društvo i stvarnu javnu kontrolu rada državnih i javnih ustanova i poduzeća bilo korisnije i uputnije objaviti životopise i stručne (pa možda i stranačke) kvalifikacije osoba koje ovih dana, u sjeni poljoprivrednih prosvjeda i najava objava popisa, preuzimaju (ili zadržavaju) brojne čelne pozicije po različitim ministarstvima, zavodima, upravama i nadzornim odborima. Te bi informacije, naime, bile puno relevantnije, a za budućnost funkcioniranja institucija pravne države i puno važnije od toga jesu li moji susjedi Pero i Štef porezni dužnici, a da toga, zaboravni kakvi već jesu, naprosto nisu niti svjesni.