Dakako, bilo bi poželjno kada bi isti skup ljudi koje okupi neki predsjednik vlade te ih potom potvrdi parlament uspio dogurati zajedno do kraja mandata te tako osigurati kontinuitet upravljanja i provođenja javnih politika, no u stvarnosti iz raznih razloga dolazi do trenutka u kojem je potrebno osvježiti neki kabinet. U ekstremnim slučajevima to je zbog toga što neki član vlade mora otići jer ima problema s pravosudnim i istražnim tijelima. Najčešće je ipak zato što ministrica ili ministar više ne uživaju povjerenje čelne osobe vlade, što se dodatno usložnjava u slučaju koalicijske vlade, kakve su u Europskoj uniji gotovo sve, uz rijetke iznimke (poput Malte).

Rekonstrukcije i rekonstrukcije

Nije svaka promjena sastava vlade unutar istoga parlamentarnog saziva, dakle bez provođenja novih izbora, ujedno rekonstrukcija vlade. Naime, ako jedna ili više stranaka napusti vladu ili pak neka druga uđe u nju, ne govorimo o rekonstrukciji postojeće, već o novoj vladi. To se zaboravlja u dnevnom razgovoru i u široj javnosti, no politološki gledano, aktualna hrvatska Vlada je, primjerice, treća Plenkovićeva vlada. Prva je, naime, bila s Mostom, druga s HNS-om te je treća ona sadašnja, sa SDSS-om.

Pored toga, mnoge države članice Europske unije, po uzoru na Njemačku koja je razvila tu praksu kako bi spriječila institucionalne nestabilnosti kakvima je bila obilježena Vajmarska Republika u međuratnom razdoblju, imaju institut konstruktivnog glasanja o nepovjerenju. Naime time se osigurava to da rušenje neke vlade za vrijeme mandata bude izravno vezano uz izglasavanje nove vlade, tj. testiranje nove parlamentarne većine, čime se omogućuju stabilnost i kontinuitet institucija te sprječava nepotrebno održavanje prijevremenih izbora, ali i potiče oporbene stranke da zahtjeve za smjenom vlade povežu s naporima oko formiranja alternativne većine.

U izostanku ovog instituta, koji je, primjerice, između ostalog, predviđen u Španjolskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Poljskoj, može doći do apsurdnih paralelnih procesa, kao za vrijeme rušenja vlade Tihomira Oreškovića, kada su članovi vladine većine istovremeno skupljali podršku za novu većinu dok su opozicijski zastupnici zbrajali potpise za glasanje o nepovjerenju vladi, da bi naposljetku parlamentarna većina srušila vlastitu vladu. Stvarna rekonstrukcija vlade jest, dakle, situacija u kojoj njezin predsjednik mijenja jednog ili više ministara novima kako bi osvježio i ojačao svoj kabinet. Ako neki ministar sam da ostavku, stavlja premijera pred svojevrstan gotov čin (načelno, predsjednik vlade ne mora prihvatiti provizornu ostavku), no češći su djelomično dogovorni odlasci iz vlade, to jest proizlaze iz odluke premijera u konzultaciji s vodstvom vlastite stranke i vodstvima drugih stranaka u vladi.

U idealnoj situaciji novi ministri trebali bi već biti izborno legitimirani, tj. dolaziti iz redova parlamentarnih zastupnika. Međutim u Hrvatskoj, u kojoj, za razliku od, primjerice, Ujedinjenog Kraljevstva ili Njemačke, ne postoji jedinstvo vladinih ministara i zastupnika (kod nas postoji nespojivost tih dužnosti), novi ministri koji 'uskaču' tijekom mandata često dolaze 'izvana', bilo kao niže rangirane osobe iz istih tih ministarstava (primjerice, državni tajnici, koji su ionako dio vlade u širem smislu) ili kao stranački ili nestranački stručnjaci koji se u trenutku imenovanja nalaze na nekom drugom javnom ili privatnom položaju.

Plenkovićeve vlade i rekonstrukcije

Kao što je već spomenuto, ovo je, u dvama saborskim sazivima, treća Plenkovićeva vlada. Ono što svaku od njih karakterizira jest izrazita mandatna nadmoć njegova HDZ-a nad koalicijskim partnerima, što se potom odražava u sastavu vlada koje su sve bile gotovo jednostranačke, uz nekoliko 'dodataka'. Budući da su sve tri vlade ovisile i o potpori niza manjih parlamentarnih aktera (počesto pojedinačnih zastupnika, tj. predstavnika patuljastih stranaka), sve vlade bile su sklone i udovoljavanju partikularnim interesima, bilo kroz proračunske prioritete, bilo kroz imenovanja na javne položaje.

Kada se spustimo s ministarske razine na razinu državnih tajnika, ubrzo otkrivamo da su pri popunjavanju tih funkcija 'zadovoljeni apetiti' i manjih članova vladine većine, poput HSLS-a. Od 2016. godine do danas najkrupnije Plenkovićeve rekonstrukcije u biti nisu bile rekonstrukcije, već formiranje zapravo novih vlada, jer su jedni koalicijski partneri zamijenjeni drugima. Najviše je pak ministara iz redova vlastite stranke bio zamijenio u prethodnoj vladi (onoj s HNS-om), a ne u ovoj aktualnoj.

Pogledamo li staž (mjeren u danima na ministarskom položaju) sadašnjih i dosadašnjih članova aktualne, treće Plenkovićeve vlade, otkrivamo da postoji jezgra koja seže još u vrijeme Oreškovićeve vlade (Marić, Medved, Butković), kao i oni koji 'traju' već kroz nekoliko Plenkovićevih vlada (on sâm, dakako, te Božinović, Vučković i Beroš). Također, gotovo svi ministri 'preživjeli' su već polovicu mandata, a samo nekolicina je 'otpala'. Drugim riječima, premda se posljednjih tjedana (i mjeseci) moglo doimati da je ova Vlada pred slomom i da će pola članova morati otići, za sada moramo konstatirati kako vladu Plenković II (HDZ i HNS, lipanj 2017. – srpanj 2020.) puno više možemo s pravom opisati kao 'ranžirni kolodvor' nego aktualnu iteraciju Plenkovićeva kabineta.

Proljetno osvježenje na pola mandata

Što reći o ovome nedavnom, proljetnom 'osvježenju', više-manje na polovici mandata? Kao prvo, određene rotacije i zamjene na otprilike pola mandata vlade poprilično su uobičajene, posebice u vladama u kojima jedna stranka značajno dominira ili koje su u pravilu jednostranačke, kao što je to slučaj u britanskome političkom sustavu. U Hrvatskoj nema nijedne vlade koja je u posve identičnom sastavu odradila cijeli svoj mandat. U toj činjenici samoj po sebi nema ničega strašnoga, premda bi se isprva dalo zaključiti da, eto, kapetan koji loše odabere svoju momčad mora stalno dovlačiti nove igrače, bilo s klupe, bilo izvan kluba. Ovoj zadnjoj mini rekonstrukciji Vlade prethodilo je niz napisa istraživačkog novinarstva, ali i konkretnih pravosudnih i istražno-izvidnih radnji koje su naposljetku kulminirale time da su određeni ministri postali teret za stranke (HDZ i SDSS), Vladu u cjelini te premijera kao prvu osobu Vlade.

Premijer Plenković mogao je ovu, zapravo nemilu situaciju (činjenicu da mijenja ministre ne samo ili ne isključivo zato što su 'potrošeni', već zato što mogu, barem potencijalno, kompromitirati ugled Vlade i njega osobno), iskoristiti za šire zahvate u sastav svojega kabineta, tj. pokušati i u nekim drugim resorima, u kojima možda rezultati i ishodi do sada nisu bili onakvi kakvima ih je on, ali i birači, očekivao. Šira rekonstrukcija bi, možda na simboličnoj razini, unijela novi zamah i svježinu te zamaglila u javnosti razliku između onih odlazaka iz Vlade koji su isključivo plod procjene i odluke premijera i onih koji su potaknuti izvanjskim razlozima (državnoodvjetničkim radnjama). Možda bi ta i takva osvježena Vlada zadobila i obnovljeni ili ojačani respekt i povjerenje javnosti. Nasuprot tome, Plenković, kao političar koji nadasve cijeni stabilnost kao političku vrednotu i koji brižno pazi da se ne dovede u stvarnu ili percipiranu situaciju u kojoj mu drugi (oporba, mediji) diktiraju tempo i dnevni red, odlučio se tek za minimalne zahvate da bi se riješio 'utega'.

Naposljetku, do idućih izbora ima još podosta vremena, tako da neko novo miješanje karata u ovoj Vladi nije isključeno, no ono što je prilično izvjesno jest da ona, bez obzira na tanku saborsku većinu, ne mora strepiti od situacije u kojoj bi je slaba i fragmentirana oporba mogla ugroziti glasanjem o nepovjerenju.