Pričam s novim znancem, grintamo obojica na štošta oko nas, pa kažem kako mi se čini da je od 1990. naovamo barem 90 posto hrvatskih zakona svjesno i namjerno konstruirano i strukturirano po uzoru na ementaler. Da, odgovara on, ali obrnutim procesom od onoga kojim nastaje sir: u nas se najprije naprave rupe i rupice, a tek onda sadržaj oko njih.

Moj novi znanac svestran je tip. Veteran je Domovinskog rata i nije u mirovini (srećom nije morao, a voljom nije ni htio), sportski radnik, ekološki aktivist i još štošta. Grintati o zakonima počeli smo kad je jedan od nas – stvarno ne znam koji, ali nije ni važno – spomenuo ovaj (srećom!) preuranjeno u javnost dospjeli nacrt Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Zahvaljujući udruzi Pokret otoka i, mimo nje, agilnoj supetarskoj gradonačelnici Ivani Marković, kompletna je javnost mogla vidjeti upravo to: fetu ementalera na kojoj su prvo nacrtane rupe, a obrise rubova dodat će se tek nakon formalno provedenog javnog savjetovanja koje, kako to već u nas biva, neće taj prijedlog zakona promijeniti ni u čemu uistinu bitnom. Ako se gumicom i izbriše koja baš onako, zjapeća rupetina, ostat će dovoljno malešnih, taman po mjeri lokalnih šerifa, a i onih sićušnih, vidljivih samo pod fiškalskim povećalom.

Kroz njih će se zacijelo provući cijeli niz dozvola i dozvolica za plažne ogradice, ulaznice, ležaljkice i cijeli asortiman inih potrepština za potpunu privatizaciju (koncesionarsku ili hotelsku, svejedno) do jučer javnih plaža, javnoga pomorskog dobra. Ako vam u nacrtu zakona piše "opća upotreba pomorskog dobra može se ograničiti, a iznimno i isključiti na određeno vrijeme" te da se plaže ispred kampova, hotela i turističkih naselja odsad mogu "povezivati u funkcionalnu gospodarsku cjelinu" gdje se nudi i mogućnost da se pristup tako "ograničenim dijelovima pomorskog dobra" i naplaćuje, onda vam kvocijent inteligencije ne treba biti veći od broja cipele da biste shvatili kamo se smjera. Beš mi sve ako za deset godina piciginašima na splitskim Bačvicama neće biti propisano da igrati smiju samo certificiranim balunima, unajmljenima na sat od neke ovlaštene "gospodarski funkcionalne cjeline" u blizini plaže!

Prve reakcije na dokument koji je na nejasan način – što se mene tiče, neka tako i ostane! – prerano procurio iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture tiču se, vidimo, samo već postojećih plaža, odnosno potencijalnog dokidanja prava na to da se slobodni građani slobodne Republike Hrvatske slobodno kupaju gdje god požele (osim u trajektnim, trgovačkim ili vojnim lukama, jasno) a sigurno će se poneki ementaler-element pronaći i u dijelovima koji se tiču nasipavanja novih plaža i njihove "dohrane" zemljom, građevinskim otpadom i tko zna odakle dopremljenim tucanikom.

Ekolozi upozoravaju da takve plaže često potraju tek jednu turističku sezonu, ali da zato na značajno dulji rok devastiraju cijeli priobalni eko-sustav: nestaju cijele kolonije biljnog i životinjskog svijeta koje se ne mogu obnoviti u većim dubinama, kamo ih se nehajno odguruje, jer su ovisne (pogotovo alge i podmorske cvjetnice) o snazi sunčeva svjetla pa mogu živjeti, i omogućavati život drugim organizmima, samo u plitkome moru. Od jeseni do proljeća more učini ono što mora, pa neprikladan nasuti materijal erodira i povlači se u dubinu podmorja, pa baja mora nanovo ilegalno (legalizirat će šuro naknadno, kao lani i preklani) „dohranjivati“ plažu. I tako u nedogled, sve u nadi da će more odustati i da će koncesionar napokon moći postaviti ogradu, tablu i kućicu za naplaćivanje ulaza kupačima. Kojih će za nekoliko godina nestati, jer nitko nije baš tolika budala da dolazi na Jadran zato da bi se brčkao u sivkastoj slanoj vodurini iznad beživotne pustinje na dnu i još za to dodatno plaćao.

Famoznu "betonizaciju", kao što vidite, uopće ne spominjem, o njoj bez prestanka (nažalost i bez nekog vidljivog učinka) kolegice su i kolege dosad već objavili na tisuće tekstova… Šibenski neovisni portal Tris piše kako je samo Zeleni telefon (072 123 456) u posljednjih pet godina primio 350 prijava devastacije obale, ali da zbog potkapacitiranosti inspekcijskog nadzora i naknadnih legalizacija nezakonitih radnji nema mnogo vajde od toga.

Moj novi znanac, onaj s početka, redovito sudjeluje u ronilačkim akcijama čišćenja podmorja. I kaže mi da ni u idiličnim "divljim" uvalama situacija na dnu mora nije bitno bolja: nautičarska sidra tamo svake godine potpuno izoru cijele livade posidonije, pa taman kad se malo obnove, dogodine – novo oranje. A sve bi se dalo riješiti s dva tri "kolpomorta" na dnu, bovama na površini iznad njih i jasnim znakovima zabrane sidrenja. Plus, dakako, kapacitiran i voljan inspekcijski nadzor. Takvo što mogle bi bez većih problema i značajnijih troškova organizirati lokalne vlasti, upravo one kojima će (prema dosad jedinoj javnoj reakciji nadležnog ministarstva) novi zakon prepustiti većinu izvršnih ingerencija nad javnim pomorskim dobrom RH.

Lokalne vlasti?! Nije mi teško zamisliti skoru budućnost u kojoj načelnik, zamjenik i vijećnici našega maloga mista zdvojno gledaju u rezultate sezone i čudom se čude: "Pa di su nan nestali turisti?! Pa sve smo in napravili i pripremili, i nove plaže, i hotel, i kamp… Pa di su? Zašto ne dolaze ka nekad?" Osnovat će se potom i stručna komisija, dozvat će se i neki skupi konzultant, da bi se na kraju donio (u skladu s presedanskim poučkom iz slučaja Matijanić) zaključak: krivo je more!

A nađe li se među vijećnicima neki oporbenjak, lokalni čudak koji se godinama protivio novim plažama, muletima, apartmanima i tom nesretnom hotelu, tražeći sve vrijeme da se sačuva samo ono što je turiste i privlačilo, načelnik će mu, uvjeren sam, odgovoriti parafrazom još jedne čuvene izjave iz ljeta 2022.: "Pa di bi mi došli da smo kažnjavali sve šta su sjebavali pomorsko dobro?!"

Eto, šjor načelnik, došli bi točno tu di već jeste, samo još ne vidite.