Kasna odluka

Bidenova odluka ustvari je očekivana, a nije niti prva takva u Americi. Problem je u tome što je donesena jako kasno. Naime, Harry Truman, suočen s nepopularnošću izazvanom ratom u Koreji koji se bio odugovlačio, kao i korupcijskim skandalima u svojoj administraciji, odlučio je već u ožujku 1952. godine, dakle više od pola godine od izbora, odustati od kandidature. Slično tome, Lyndon B. Johnson se krajem ožujka 1968. povukao iz kampanje u istom obraćanju javnosti u kojemu je najavio okončanje rata u Vijetnamu (Amerikanci će se iz tog rata izvući iz 1973. godine), s time da je i ranije htio odustati od utrke za drugi mandat zbog zdravstvenih problema.

Godine 1972., demokratski kandidat George McGovern je prema anketama jako zaostajao za Nixonom, koji je na kraju i pobijedio na izborima. Nekoliko istaknutih demokrata je odbilo biti potpredsjednički kandidat te je na kraju izbor pao na senatora Thomasa Eagletona koji je jedva prošao glasovanje na konvenciji. Međutim, ni tri tjedna kasnije, zamijenjen je nakon što je u javnost izašla informacija kako je zbog kliničke depresije bio na terapiji elektrošokovima (tada uobičajenoj). McGovern je isprva podržao Eagletona, da bi nakon tri dana podlegao pritiscima te je na posebnom zasjedanju nacionalnog odbora Demokratske stranke izabran Sargent Shriver. McGovernu se prepolovila popularnost jer se tako olako bio odrekao svojeg sukandidata.

Istaknuti republikanci, poput potpredsjedničkog kandidata J. D. Vancea i Mikea Johnsona, predsjednika Zastupničkog doma, pozvali su Bidena na ostavku s argumentom da ako nije dovoljno zdrav za kandidaturu, nije niti za obnašanje mandata. To se nije dogodilo jer vrh stranke i Biden nisu htjeli da ispadne da je izguran s mjesta predsjednika, već da je u korist stranke i države ustupio mjesto svojoj potpredsjednici. Uz to, vrh stranke ne želi da ispadne da je Harris instalirana, već je potrebno pokazati kako će ona dobiti podršku delegata, bilo na konvenciji, bilo putem glasovanja na daljinu.

Međutim, ostavka je zapravo mogla biti mudar potez. Naime, to je nešto čemu se republikanci nisu nadali, pa bi djelovalo, barem privremeno, kao šok za političkog suparnika. Drugo, Kamala Harris bi onda išla u kandidaturu s pozicije predsjednice te bi skepticima i kritičarima mogla već normalizirati ideju sebe kao čelne osobe Amerike.

Inače, XXII. amandman, ratificiran 1951., nakon što je F. D. Roosevelt čak četiri puta bio izabran za predsjednika (umro 1945., tri mjeseca od početka četvrtog mandata) omogućava potpredsjedniku koji je obnašao dužnost predsjednika manje od dvije godine i potom je izabran za predsjednika da se kandidira za drugi puni mandat. Drugim riječima, jedna osoba može hipotetski biti predsjednik do 10 godina. Ne postoji zakonsko ograničenje koliko puta osoba može biti potpredsjednik.

Put do nominacije

Dio vrha stranke, primjerice, Barack Obama, još nije dao podršku Kamali Harris upravo kako bi se izbjegla teza da je Harris osvojila nominaciju bez pravog legitimiteta. Ostaje pitanje kako će naposljetku formalno biti dovršen proces nominacije te koga će Harris odabrati za svojeg sukandidata. Biden je do sada osvojio gotovo sve delegate, no njih to formalno ne obvezuje da podrže Harris koja je bila njegova dosadašnja sukandidatkinja. Sredinom idućeg mjeseca, 19. kolovoza, na nacionalnoj konvenciji u Chicagu, preko 3 000 delegata (4 747 ako se računaju i superdelegati, tj. stranački dužnosnici koji se ne moraju prethodno odrediti u korist nekog od kandidata) bi trebalo potvrditi kandidate za predsjednicu i potpredsjednika, s time da je moguće da se još netko uključi u utrku, ako u međuvremenu prikupi dovoljan broj delegata.

Druga opcija je da se početkom mjeseca, odmah nakon 1. kolovoza, prione glasovanju na daljinu kakvo je bilo prakticiranu za vrijeme pandemije. To bi značilo da će svatko od delegata koji trebaju sudjelovati na konvenciji dobiti poziv izjasniti se, poimenično. Dio delegata je već javno podržao Harris. Ona je najavila da će okupiti stranku oko sebe, a i očekuje se da donatori prijeđu na njenu stranu. Stranka će htjeti ubrzati proces kako bi se spriječilo neizvjesnost, no ipak moraju osigurati i demokratski legitimitet za nju. Zbog različitih pravila o kandidaturi u pojedinim saveznim državama, primjerice u Ohiju, službeni kandidati bi trebali biti potvrđeni i prije sredine kolovoza. Također, treba podsjetiti da zbog ranijeg i poštanskog glasovanja izbori u Americi ustvari započinju već u rujnu, prije samog izbornog dana u studenome.

Harris za potpredsjedničkog kandidata mora odabrati nekoga tko predstavlja drugačiju demografsku skupinu od sebe (čitaj: bijelog muškarca), po mogućnosti guvernera iz neke od država bojišnica, odnosno onih saveznih država u kojima će se voditi borba za svaki glas jer će onaj tko u njima pobijedi osvojiti presudne ruke u Izborničkom kolegiju i naposljetku slaviti u studenome. Od mnoštva potencijalnih sukandidata, nameću se tri imena, svi odreda guverneri. Prvi je Roy Cooper (67) iz Sjeverne Karoline, Andrew Beshear (46) iz Kentuckyja te Josh Shapiro (51) iz Pennsylvanije. S obzirom da Pennsylvania nosi najviše izborničkih glasova (19), Shapiro bi možda bio najbolji izbor. Međutim, s obzirom na sukobe unutar stranke oko rata u Gazi, pitanje je hoće li se Harris, koju lijevo krilo stranke optužuje da je nedovoljno zahtijevala prekid vatre, a Biden pak ublažavao njene izjave nakon 7. listopada, u sadašnjoj uzavreloj situaciji usuditi imati sukandidata koji drži košer i snažno podržava Izrael.

Ankete i treći kandidat

U dosadašnjim anketama Trump je u prosjeku vodio ispred Bidena 3 posto, što ne jamči jasnu pobjedu, no daje vjetar u leđa bivšem republikanskom predsjedniku. U pojedinim anketama u kojima se pojavljivalo ime Kamale Harris, ona nije odveć bolje stajala od Bidena. Tek u idućim danima možemo očekivati nova ispitivanja javnog mnijenja koja će pokazati kako njih dvoje stoje u međusobnom srazu, no za sada znamo da su oboje nepopularni (prema mjerenju odobravanja), ali da je Harris više nepopularna od Trumpa.

Demokrati za sada mogu računati na 198 relativno sigurnih izborničkih glasova, a Trump 219, dok je čak 121 izborničkih glasova u državama bojišnicama – Nevadi, Arizoni, Minnesoti, Wisconsinu, Michiganu, Pennsylvaniji, New Hampshireu, Virginiji, Sjevernoj Karolini te Georgiji. Trump za sada bolje stoji u većini ovih saveznih država. Ne treba zaboraviti niti na to da treći kandidat, Robert J. Kennedy ml., nećak predsjednika Kennedyja, u prosjeku ima deset posto podrške na nacionalnoj razini. On upravo u državama bojišnicama privlači dio mlađeg i manjinskog biračkog tijela koje je prije glasovalo za demokrate, a ne želi niti Trumpa, pa nije u potpunosti jasno šteti li on više Harris ili Trumpu. Kennedy je poznat po svojim stavovima protiv cjepiva. Ovi će izbori pak biti prvi nakon 1976. na kojima neće biti niti Bidena, niti nekoga iz političkih dinastija Bush i Clinton, no tu je izdanak Kennedyjevih da održi tradiciju višegeneracijskog bavljenja visokom politikom.

Naglasci kampanje

Čime će Harris ići na Trumpa, a što Trumpov tim sprema protiv nje? Bidenove godine su radile protiv njega, no sada je Trump sa svojih 77 godina u fokusu kao izrazito star kandidat, posebice u usporedbi s Kamalom Harris kojoj je 59. Nadalje, ona će kao bivša odvjetnica i državna tužiteljica isticati svoju borbu protiv kriminala i zalaganje za vladavinu prava naspram Trumpa koji je osuđen za kazneno djelo te je čest gost sudnica. Harris je inače bila poznata kao stroga prema kriminalu, no prije četiri godine je to palo u drugi plan zbog pokreta smanjenja financiranja policije nakon što je dio Demokratske stranke zdušno prigrlio gibanje „Crni životi su važni“.

Osim toga, Harris će pokušati mobilizirati birače oko dva pitanja – pitanja dostupnosti prekida trudnoće i pitanja Trumpove najave deportiranja 15 milijuna bespravnih useljenika. Uz to, demokrati i Harris, upravo u kontekstu ova dva pitanja, kao glavnu babarogu ove kampanje žele učiniti „Projekt 2025.“, odnosno programski okvir blizak republikancima koji je izradila zaklada Heritage. Harris se lako snalazi u pravosudnim pitanjima, no ima malo iskustva u vanjskoj politici te je četiri godine bila podosta u sjeni Bidena. Bila je zadužena za pitanje ilegalne imigracije, no nije uspjela riješiti poroznost granice s Meksikom. Ostaje za vidjeti može li pronaći zajednički jezik s novom meksičkom predsjednicom Claudijom Sheinbaum.

Trump i Vance će Harris predstavljati kao izdanak kalifornijskih demokrata, tj. progresivnog krila stranke te joj pokušati svaliti na leđa teret svih propusta i neuspjeha Bidena. Njihova teza već sada glasi – ona je ista kao i Biden, samo još progresivnija i opasnija. Nadalje, pokušat će ju prikazati kao odveć blagu prema kriminalcima. Uz to će ići i priča o tome da nije riješila pitanje migracija na južnoj granici. Jedna od glavnih prepreka, posebice u ranoj fazi kampanje, za Harris će biti optužbe da je, zajedno s vrhom stranke, mjesecima zataškavala pravo stanje Bidenovog psihofizičkog stanja. Optužbe da se lagalo javnosti bit će snažno oružje kojime će republikanci pokušati minimizirati njene šanse za pobjedu. Također, ako se ispostavi da će vrh demokrata doista zbrzati proces dovršetka nominacije, to će Trumpu i Vanceu omogućiti da ih optuže da su zanemarili volju birača koji su prethodnih mjeseci bili dali podršku Bidenu na predizborima te da su ustoličili Harris na nedemokratski način.

Bilo kako bilo, Harris može profitirati od toga što može mobilizirati žene, ali i dio mlađih birača koje Biden nije mogao impresionirati. Nasuprot tome, republikanska konvencija, ali i ankete, pokazali su kako glasovi Afroamerikanaca, a posebice azijskih Amerikanaca, nisu nužno zajamčeni demokratima, već kako se i Trump može nadati podršku dijela tog biračkog tijela. Sljedećih par mjeseci Ameriku očekuje grozničava utrka, vjerojatno uz puno podmetanja i prljave kampanje. Harris, premda prethodno ne odveć popularna, ipak unosi novu energiju u demokratsku kampanju, no Trump je, barem za sada, i dalje relativni favorit za pobjedu u studenom.