Da je Hrvatskoj Bliski Istok znatno bliži no što bi se to moglo zaključiti, govori i jedan političko-jezični kuriozitet iz povijesti. I dok se danas u engleskom jeziku za regiju na dodiru jugozapadne Azije i sjeverne Afrike koristi pojam Middle East, do Prvog svjetskog rata prevladavao je pojam Near East čiji bi prijevod na hrvatski jezik bio upravo Bliski istok. No, taj je termin u britanskoj diplomaciji, geostrategiji i publicistici uključivao i cijeli jugoistok Europe koji se etapno oslobađao osmanlijske vlasti. Stoga ne čudi da su se unutar tako definiranog Bliskog istoka našli i hrvatski krajevi, konkretno Dalmacija. Nakon Prvog svjetskog rata u engleskom je jeziku i međunarodnoj politici u potpunosti prevladao pojam Middle East koji se pak u hrvatskom jeziku ponekad pogrešno doslovce prevodi kao Srednji istok zaboravljajući pritom da je termin engleskog podrijetla, i što se tiče jezika, i što se tiče političko-zemljopisne perspektive.

Zona sukoba

Ni danas o jedinstvenim geografskim granicama bliskoistočne regije ne postoji suglasje. I dok je za većinu analitičara Bliski istok interkontinentalna regija od Egipta na zapadu do Irana na istoku, dio regiju širi od Maroka do Afganistana i Pakistana. Unatoč tomu Bliski istok je jedna od najprepoznatljivijih svjetskih regija, neovisno je li riječ o znanstvenim analizama ili aktualnostima u medijima. Jasno je i zašto. Bliski istok u političkom smislu već desetljećima obilježavaju teški konflikti od građanskih ratova preko međudržavnih sukoba do međunarodnih vojnih intervencija. Otkako je 1948. izbio Prvi arapsko-izraelski rat, regija nije zabilježila duže mirnodobsko razdoblje u svim državama koje je čine. Šezdeset i pet godina nakon prvog velikog regionalnog rata Bliski istok je ponovno najkonfliktniji dio svijeta s osobito teškim sukobima u Siriji, Egiptu i Iraku. U sva je tri slučaja riječ o unutardržavnim konfliktima pri čemu je građanski rat u Siriji u dvije i pol godine svog trajanja, prema procjenama OUN-a, odnio više od stotinu tisuća ljudskih života. Je li ta brojka ili nedavni napad kemijskim oružjem u sirijskom sukobu napokon otrijeznio dio međunarodne zajednice da se rat i ubijanja moraju zaustaviti? I dok zapad na čelu sa SAD-om dosad najozbiljnije razmatra mogućnost strane vojne intervencije, a Rusija i Kina takvoj intervenciji ni ne pomišljaju dati pristanak u Vijeću sigurnosti UN-a, jesu li sve žešći sukobi na sve širem području Bliskog istoka pitanja s kojima zemlje poput Hrvatske nemaju nikakve veze ili se radi o prvorazrednim vojno-političkim događajima o kojima i Hrvatska mora imati jasne stavove i interese?

Hrvatski interesi

Prvi je interes i Hrvatske kao članice međunarodne zajednice i organizacija poput OUN-a i NATO-a, dakako, trenutačni prekid oružanih borbi i uspostava okolnosti za mirno rješavanje sukoba. To je, na žalost, i dalje isprazna formulacija koja u Siriji očito treba potpuno drukčiji tretman da bi se tamošnji građanski rat na bilo koji način usmjerio prema miru. Bilo bi idealno da rat zaustavi intervencija UN-a sukladno svojoj Povelji što bi govorilo o konsenzusu. No, takvo se što zasad ne može očekivati. U nedavnoj su prošlosti dvije strane vojne intervencije bez odgovarajuće Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, obje predvođene SAD-om, dale različite rezultate. I dok je 1999. američka vojna intervencija zaustavila rat na Kosovu promijenivši političku sliku tog dijela jugoistočne Europe, rat u Iraku započet 2003. produžio se nakon odlaska američke vojske 2011. u stalan sektaški sukob praćen nizom terorističkih akata. Hoće li se isto dogoditi i u slučaju Sirije, također jedne etnički i vjerski heterogene zemlje čiji su državni status i granice odredili javni i tajni dogovori pobjednica Prvog svjetskog rata? Hrvatska koja kao i zapadne zemlje te Arapska liga priznaje sirijsku oporbu kao legitimnu vlast, već je pretrpjela i ekonomske i političke štete zbog građanskog rata u Siriji. Najprije prekidom poslova u energetici, a zatim i kontradiktornim povlačanjem hrvatskih mirovnih snaga sa sirijske Golanske visoravni koju od Šestodnevnog rata 1967. drži Izrael.

Hrvatska je pretrpjela ekonomske štete i u ranijem građanskom ratu u Libiji, a u vojnoj intervenciji protiv Gadafijeva režima koja je za razliku od moguće intervencije protiv režima Bašara al-Asada u Siriji, uživala podršku Vijeća sigurnosti UN-a, Hrvatska je unutar NATO-a sudjelovala na margini. Hrvatska je 2003. opravdano ostala izvan skupine zemalja koje su vojno i politički pomogle SAD-u u napadu na Irak, a s obzirom da se ni u slučaju zapadne vojne intervencije u Siriji ne očekuje angažman kopnenih snaga, Hrvatska će razvoj situacije pratiti isključivo unutar ostvarivanja svojih političkih i ekonomskih interesa. Ključno je pitanje jesu li ti interesi prepoznati, ne samo sada i ne samo u Siriji, nego u okviru hrvatske vanjskopolitičke strategije prema tom dijelu svijeta. Čini se da nisu, ali to nije pitanje od jučer nego od trenutka osamostaljenja zemlje i definiranja dugoročnih ciljeva u vanjskoj politici.

Diplomacija naprijed, građevinci za njom

Osim deklaratornih izjava i nesnalaženja u određivanju vlastitih političkih i gospodarskih interesa na Bliskom istoku koji nije samo regija konflikata, nego i regija jedinstvena ekonomskog i diplomatskog potencijala, Hrvatska posljednja dva desetljeća nije napravila značajniji iskorak. Zapravo, marginalizirala se gdje god se moglo. Od izostanka s bliskoistočnih tržišta do potpunog neshvaćanja tamošnjih otvorenih pitanja poput izraelsko-palestinskog. Nekadašnje veze i projekti hrvatskih poduzeća u cijelom nizu bliskoistočnih zemalja nikada nisu obnovljeni u značajnijoj mjeri. Kada jednom dođe do smirivanja situacije u Siriji i Iraku, hoće li primjerice hrvatski građevinski sektor, i ne samo on, biti u prigodi realizirati makar manje poslove? I hoće li mu hrvatska diplomacija biti predvodnica? Usto, Hrvatska kao zemlja koja je i sama pretrpjela agresiju te nakon rata počela obnovu i normalizaciju odnosa u vlastitoj regiji, itekako ima mogućnost uključivanja u buduće mirovne procese i misije sa svojim diplomatskim i vojnim iskustvima i kapacitetima. Bliski istok je Hrvatskoj uistinu puno bliži od udaljenosti na zemljovidu. Međutim, da bi se taj potencijal iskoristio za ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa u međunarodnom prostoru, a to i jest definicija vanjske politike, treba imati i strategiju i taktiku. Na žalost, Hrvatska nema pravu strategiju ni za sebe, a kamoli za Bliski istok.