'Brijunski plenum tvoje generacije bio je p... dim. U našem prisluškuju i Tita i Rankovića.' Tako je glasila SMS poruka moga prijatelja Bojana Tončića iz e-novina prije nekoliko dana.

Za mlađe čitatelje: Brijunski (IV) plenum Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije iz srpnja 1966, kada vi, djeco, niste bili ni u petogodišnjem planu, bio je hinjeni i dobro pripremljeni umjetni skandal iskorišten kao izlika da Tito ukloni Aleksandra Rankovića, svemoćnoga šefa svih službi u tadašnjoj Jugoslaviji. Navodno je Ranković prisluškivao Tita. Pošto ga je prvo bacio van, Tito je onda Rankovića abolirao od daljnjeg kaznenog progona i umirovio ga. Ranković je do kraja života samozatajno šutio – kao svaki dobar komunist. Onda je uslijedila čistka svih funkcionera milicije i Državne sigurnosti, sve do razine voditelja smjene i zamjenika načelnika lokalnih detašmana Udbe. Toga se treba prisjetiti, jer smo u svim našim današnjim državama svako malo imali minijaturne verzije Brijunskog plenuma – čim se vlast promijeni.

Prije nekoliko dana, vidno uzbuđeni i inače melodramatični Aleksandar Vučić drhtavim tenorom ustvrdio je da – eto – njega i Tomislava Nikolića netko 'prisluškuje'! Nikolić je predsjednik Republike, a Vučić lider vladajuće stranke, dopredsjednik Vlade, ministar obrane i koordinator službi sigurnosti, tako da to nije kajgod. U petak se oglasio premijer i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić: on s time ništa nema, veli (kao da ga je netko prozvao, a nije), to da su radili oni iz Uprave kriminalističke policije i da će se cijela stvar rasvijetliti.

Što su radili ti fakini? Zatražili su ispis (srpski i hrvatski: listing) razgovora za broj mobitela kojime se trenutačno služi Aleksandar Vučić. Tomo Nikolić tu se ne spominje, ali kakav je on šef države, a da ge ne prisluškuju? Iz UKP brane se da nisu znali da je to Vučićev broj, što djeluje uvjerljivo, budući da Vučić brojeve mobitela mijenja kao Cigo konje (znam iz vlastitog iskustva...).

Pokušajmo sada nekako srediti tu priču. Po crti rutinske kriminalističke taktike, policiju će, normalno, zanimati s kime stanovito 'zanimljivo lice' komunicira, kad je već pod nadzorom (legalnim, odobrenim ili češće neodobrenim, što je poseban problem). Dakle: ako netko 'zanimljiv' nazove Vučića s mobitela na mobitel, to se uredno registrira kod tvrtke koja pruža komunikacijske usluge. Ta je tvrtka dužna dostaviti ispis mobitelskih komunikacija date SIM kartice na zahtjev ovlaštenog organa. To još nije 'prisluškivanje'; ono slijedi tek kasnije – ako se ukaže potreba i (teorijski barem) mora biti odobreno po nadležnom sudu ili tužiteljstvu.

Ovdje, dakle, imamo samo ispis uspostavljenih veza mobitelskog broja; presretanja komunikacija nemamo. To uvelike podsjeća na nedavni hrvatski – također hinjeni i umjetno nategnuti – skandal oko ispisa uspostavljenih veza s mobitela onog odlazećeg ravnatelja SOA-e Josipa Buljevića, koji su nekako našli put do povjerljivih lica famoznog Vinka Žuljevića Klice i sličnih, uključujući i Karamarka i njegove. U oba slučaja imamo optužbe da su povjerljivi podaci (koji su inače službena tajna) procurili do kriminalnih skupina – kako u ovom slučaju u Srbiji također tvrdi Vučić. Na temelju te nepotvrđene tvrdnje Vučić je svoj, inače više nego dovoljan, tjelesni zdrug vojnih specijalaca (Kobre) pojačao agentima BIA (sadašnja Udba) sa strojnicama; tipično za njegov uobičajeno melodramatični pristup.

Malo ozbiljnije gledano, teško da bi Uprava kriminalističke policije imala bilo kakvoga posebnog razloga da sada nešto špijunira Vučića; a tek Nikolića! Načelnik UKP Rodoljub Roćko Milović dokazani je sjajan profesionalac, uspješan i pošten policijot koji je preživio razne režime od Đinđića do danas (poznam čovjeka i jamčim za njega). Sva je prilika da je Vučićev broj slučajno upao u mrežu kojom UKP kočari po elektromagnetskome spektru u mutnim vodama srbijanskoga kriminala. Nije, međutim, slučajno to kako se zahtjev za ispisom našao u Vučićevim rukama: neznani netko tamo ga je dostavio i skandal je detoniran.

Koja je svrha ovog blesavog skandala – osim Vučićeve očekivane samopromidžbe? Neki ukazuju na ravnatelja policije Veljovića, ali on je ionako na odlasku: istekao mu je mandat davno i zreo je za mirovinu, a natječaj za novoga ravnatelja već je objavljen. Neki drugi misle da je riječ o podrivanju moći Ivice Dačića (a i on kao da misli isto). Treći nagađaju da su se UKP i Roćko Milović približili nečemu osjetljivome. Konačno – i najzanimljivije – ima ih mnogo koji sve ovo dovode u vezu s Vučićevim otvorenim najavama napada na Miroslava Miškovića, najvećeg srbijanskog tajkuna i vlasnika konglomerata Delta. Cinično (iz gorkog iskustva) nastrojeni analitičari slute da je tu riječ o reketiranju (kao i obično), a ne o nekakvoj 'borbi protiv korupcije' koju Vučić od početka obećava, poput svih populističkih lidera. Uostalom, ova vlada nema se čime pohvaliti za svojih onih (blesavo izmišljenih) 100 dana, pak je neki sexy skandal uvijek dobar. Mišković je po svojim glasnogovornicima smjesta poručio da on 'ovu vladu podržava' i da ne razumije o čemu je riječ.

Ima samo jedan razuman način da se ova priča dovede u kakav-takav red – ako je ikome do toga uopće stalo - to jest: da se lijepo vidi tko je to od zanimljivih lica Vučića zvao i zašto. Da se ustanovi je li ili nije netko 'prisluškivao' predsjednika Republike, kako se tvrdi. Sve to tehnički i taktički nije nikakav problem i policajci to mogu lako izvesti. Ako je nekome stalo.