Jezik u kojem se rodite poprilično je sličan koži u kojoj vam se to isto dogodilo: najprije se s kože sljušte ljuskice dotadašnje cjeloživotne nijemosti, a onda počinju rasti oboje, i vaša koža i vaš vokabular. Ne tvrdim, naravno, da su deblji ljudi elokventniji od suhonjavih, samo kažem da nam je jezik kojim smo učili progovarati najveći mogući simptom osobnog identiteta, u istoj mjeri u kojoj je i koža najveći ljudski organ, ponijet još iz majčine nutrine.

Na ovakva me i srodna poetična razmišljanja, na tragu onoga što je o svojem hrvatskom govorio moj prekratko prijatelj Arsen Dedić - bez kojega smo od jučer već pune tri godine, tek da uđe u zapisnik - navela jedna sasvim nova hrvatska riječ, porođena u ovom jeziku od tmine tek prije desetak dana. Mimo svih onih novokovačkih natječaja i paleokroatoloških domišljaja, iz najobičnije svakodnevice, iz ovoga džumbusa koji živimo, poput vesele pubertetske bubuljice iskočio je - 'zabranitelj'! Istog je genetskog porijekla kao i stariji mu brat 'uhljeb': začet prisilnim oplođivanjem odavna postojeće hrvatske riječi aktualnim sjemenom svakidašnjeg crovinizma.

'Zabranitelj' je tvorba nekog anonimnog dišperaduna s društvenih mreža, osobe koja - skoro poput mene, priznajem - osim riječi i kalambura nema drugog sredstva za borbu protiv sve agresivnijeg idiotluka kojim oko nas obruč stežu ljudi što za život uprihođuju isključivo ucjenjivanjem državnih struktura na svim razinama. To su ljudi kojima su, zaslugom svih dosadašnjih vlasti Republike Hrvatske, sve veće povlastice bez rada i sve svježije rane iz odavna okončanog rata jedina busola u životu. Sav smisao zabraniteljskih udruga i njihovih aktivnosti sastoji se u neprestanom podsjećanju, svih i svuda, na događaje koje bi dobrim dijelom, siguran sam, i sami najradije zaboravili. I na događaje koji se nikad nisu ni dogodili, poput ovog friškog narativa o nekakvom četnikovanju Bajage i Instruktorâ.

Ili onog o 'ojkači', koja 'nikad nije bila tradicija u Petrinji'. Pa dobro, braćo mila, da su neki Slavonci poželjeli napraviti festival bećarca u vašem gradu, ili Dubrovčani neki 'Linđo party', ili Istrani kakvu 'Notj sopil i roženic', biste li i njima odvratili da nisu dobrodošli jer takvo što nikad nije bilo sastavnicom kulturnog identiteta centra Petrinje? Biste li i njima poručili da može to sve, nema problema, široka je duša hrvatska, ali samo ako ćete to svoje tamburati, guslati i dipliti u Jabukovcu, u predgrađu Petrinje, a ne u središtu gdje iz kafića trešte isključivo madrigali, fuge i, u sitan sat, korali?

Zašto se skanjujete jasno kazati 'To su sve Srbi, a mi Srbe nećemo, jer nikad mi ne bi imali ovolike povlastice da Srbe nismo pobijedili u ratu prije 23 godine!'. Što, neugodno vam je reći nešto toliko izravno i jednostavno, na kraju krajeva i sasvim točno?! Iz svih pora vaše kože, između svih crnih niti vaših majica i košulja izbijaju te riječi, ali ne! Vi ih, nijeme, potiskujete nazad u najveći organ svojih tijela, pa radije izmišljate budalaštine o kasnoromaničkoj tradiciji svoje provincijske naseobine u kojoj vam je barokni zamjenik pročelnika za infrastrukturu zaposlio klasicističku šogoricu na mjestu renesansne pomoćne referentice za opće postmoderne poslove! Čega se to, braćo zabranitelji, toliko bojite? Što je to tako prijeteće po hrvatsku opstojnost i samu bit njezine slobode te uljudbe, da bi bez vaših zabrana urušilo same temelje ove temeljito funkcionalne, organizirane, svima poželjne, skladno raznolike, mirotočive, besprijekorno dobrostojeće članice Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza?

Ajmoooooo, odgovorite! Nećete i dalje? Dopustite onda da ja pokušam. Po meni, dakle, bojite se da ćete prije ili kasnije ostati bez love iz državnog bunara, da ćete jednog dana u bolnici biti jednako tretirani kao i mi koji smo vam onomad iz pozadine slali i financirali sve što vam je na fronti trebalo i - neki, vjerojatno većina - molili za vas. Bojite se toga da će vaša djeca, nećaci i njihova praunučad na fakultetima biti izjednačeni sa svim drugim aspirantima i studentima, našim potomcima. Bojite se, braćo zabranitelji, da ne duljim, toga da biste jednog dana, možda čak i skorog, vaši životni uvjeti mogli nanovo postati isti kao i naši, sasvim obični, jednako nepovlašteni životni uvjeti u Hrvatskoj. To je pak moguće jedino ako se dopusti da domaći izdajnici i nepoštena inteligencija nastave rovariti po starom - svašta pisati, pjevati, glumiti i snimati.

Zato se i jeste toliko uhvatili kulture, od masovne do elitne, od folklora preko kazališta do punka! To je onaj bezdani bajkoviti ćup sa zlatnicima u koji i dalje ne možete uvući više od dva prsta, a njima ne možete odjednom izvaditi više od jednog zlatnika! E pa, ako ne možete vi, neće ni drugi! Ionako su većina među njima ili Srbi ili kojekakvi pritajeni posrbice, sve sâm četnik do četnika!

A sad, zabranitelji moji, kad sam vam u usta i priopćenja stavio odgovore koje nikad ne biste javno izgovorili ili napisali, da vam postavim i poneko pitanje, nije nužno da odgovorite, znam da vam je teško.

Evo, recimo, upalo mi je već odavno u oko da se znate, poglavito u svojim medijima, sprdati s imenima i prezimenima Hrvatica i Hrvata - a ima među njima i branitelja, onako, baš stvarnih - koji vam nisu po volji. Kako to da se nitko od vas još nije dosjetio sprdnuti s aktualnim ministrom zdravstva, čovjekom čiji je ratni put, za vrijeme dok ste vi, kako reče jedan od najboljih među vama, krvarili u gaće kojekuda, prilično dvojben? A evo i zaprešićko-jastrebarske tragedije, sjajne prilike za domoljubno djelovanje: prvo je dečko, pokoj mu duši, izdahnuo nasred ulice zahvaljujući nefunkcionalnom ustroju hitne medicinske pomoći u Hrvata, potom je skupina ogorčenih ljudi jajima zasula ulazna vrata Ministarstva zdravstva, a nitko se među vama, ni pojedinac niti ijedna od milijun udruga, nije dosjetio narugati mu se u stilu 'ministar Kajgandžić', baš kao da ne hajete ni za što u Hrvatskoj osim sebe samih... Ili, zašto se nitko od vas nije smjesta suprotstavio sumanutoj ideji izgradnje nekakvog 'nacionalnog stadiona' za nogomet, kad je prilično izvjesno da će pet od deset utakmica na njemu - presudom FIFA-e ili UEFA-e - biti zbog navijačkih izgreda igrano bez publike, baš kao i zadnjih godina na Maksimiru, u koji je uzalud ulupano već na stotine milijuna kuna? Ne smeta vam to što se svake godine - a bliži se uskoro i četvrt stoljeća od svršetka rata, samo kažem - pojavi barem nekoliko tisuća onih koji su se tek naknadnim pamćenjem dosjetili da su sudjelovali u borbama koje su ih pretvorile u manje ili veće invalide?!

Da ne duljim, jer nabrajanje bi moglo potrajati do četvrtka, ako ne i dalje - zar nije i vama samima čudno to što se vaše udruge bave isključivo zabranjivanjem nematerijalnih pojava, dok o onima materijalnim, onima o kojima bi vam mogla ovisiti već listopadska ili u najboljoj varijanti ožujska mirovina (ili pak neka druga niža prinadležnost, sve do besplatnog neinvalidskog parkinga u najskupljoj zoni) vode računa koliko i o elektropriključcima u Donjem Lapcu? Zar vama nije neobično da vaše udruge, nikad nijedna, ne reagiraju ni na koje poskupljenje osnovnih životnih potrepština, ni na koje povišenje poreza ili nameta, na nesmanjivanje opće stope PDV-a, na basnoslovnu kupovinu prekomjernog broja prepolovnih aviona, na sezonsko polit-kampanjsko šurovanje s Vučićem i njegovima, na crkvu koja propovijedima i poslanicama istinski vrijeđa barem polovicu platiša vaših privilegija, na javnu televiziju koja više indoktrinira nego što informira, na svakodnevnu populacijsku devastaciju zemlje koju ste prije četvrt stoljeća obranili, na prokleta kožna sjedala i četverozonske klime u novim autima za rokoko općinske guzonje po art nouveaux općinama koje same kroz godinu ne uprihode niti za tehnički i registraciju tih mrcina po najskupljem leasingu? Zar vas se doista ne tiče ništa od toga, nego samo ničim okaljane Bajagine ljubavne pjesme na ekavici i ijekavske ojkače u Petrinji? Ovo je, dakle, ono za što ste se borili?

Ako je doista tako - ne bih vam bio u toj tijesnoj koži, štovani zastranitelji. Mogu samo zahvaliti nebesima na tome što ne znam kako je živjeti s takvim nametničkim privilegijama i pod potpisima predsjednikâ takvih udruga. Sjetite me se, nasmiješenoga, a i svojih udrugočelnika, kad ponovo zapjevate da nije u šoldima sve.