'Možda je nekada politika i imala utjecaj na moj život, u smislu da sam prije znao pogledati neke dnevno-političke emisije, ali što sam stariji, trudim se da to na mene što manje utječe. Gledam da se bavim samo glazbom', rekao je to u svom posljednjem intervjuu Momčilo Bajagić Bajaga, samo nekoliko dana prije incidenta u Karlovcu, nakon kojeg je postao glavna tema svih regionalnih medija.

Naime, 10. kolovoza javnost je doznala kako je zbog pritiska dijela braniteljskih udruga i branitelja, koji su izrazili svoje negodovanje, otkazan Bajagin nastup na Danima piva u Karlovcu, iako je u tom istom gradu već imao dva koncerta, i to 2011. godine - u veljači i prosincu - kada nikakvih problema nije bilo.

Društvene mreže su se užarile, krenula su pisanja o tome kako je Bajaga u duetu s kninskim Minđušarima izvodio pjesmu 'Armija srpska', no o takvome čemu nema niti jednog dokaza - niti snimke, niti fotografije, niti izjave nekog tko je tome svjedočio. Postoji samo isprika predsjednika zadarskog ogranka udruge Zavjet, Borisa Mužanovića, koji je prvi proširio tu lažnu informaciju.

No, to nije jedino što su ovom legendarnom glazbeniku prigovarali. U intervjuu 2009. godine, koji je dao Nacionalu, Momčilo Bajagić Bajaga progovorio je o tome kako mu je javnost još 1994. godine zamjerala što je u Banjoj Luci pjevao za djecu poginulih pripadnika Vojske Republike Srpske.

'Za vrijeme rata su svirali i hrvatski muzičari. A jesam li ja svirao neke nacionalističke pjesme? Jesam li se zapalio za nekog? Nisam! Ja sviram, i što da radim, to je moj posao. A to je bila humanitarna organizacija za djecu bez roditelja. Pa čija su djeca bez roditelja, o čemu pričamo? Kad se takve stvari dogode, ljudi su povrijeđeni i mogu misliti tko zna što, ali ja nisam nikad radio bilo što sporno', rekao je tada za Nacional.

Odakle hajka, i zašto baš Bajaga?

A kako se zapravo dogodilo da od rokerskog šarmera, glazbenika uz kojeg su odrastale generacije, a koji i dalje svojim pjesmama osvaja cijelo područje bivše Jugoslavije, odjednom postane nepoželjan? Nakon svega, Bajaga je dobio poziv za nastup na Špancirfestu, a samo dan prije održavanja varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok isti je i potvrdio, iako su i bivši pripadnici 7. gardijske brigade 'Pume' zatražili da se otkaže gostoprimstvo.

Unatoč svemu što mu se pripisuje, sam glazbenik je u nekoliko navrata isticao da se protivi ratu, a i sam je aktivno sudjelovao u prosvjedima protiv Miloševićeva režima. Iako mu je otac bio vojni pilot, vojsku nikada nije odslužio, a to je prokomentirao riječima:

'Tata je zadnji saznao. U to se vrijeme nije smjelo o tome pričati, ali malo sam imao sreće i uspio sam eskivirati. Nisam samo ja, ima još muzičara. To mi je bilo gubljenje vremena jer sam počeo svirati s 18 godina, imao svake godine turneju i da odem na godinu dana nekamo, kopam rovove, a ne stvaram muziku, bilo bi mi kao da mi netko ukrade godinu dana života.'

Upravo je tom svojom izjavom još 2009. godine jasno dao do znanja koliko mu je politika bila ikada 'važna'. Da voli Hrvatsku, također nikada nije krio, budući da je 1960. godine rođen upravo ovdje, a i glazbeno mu je obilježila život.

'Rođen sam u Hrvatskoj, u Bjelovaru, sticajem okolnosti, jer se moja majka porodila prilikom posjeta baki u Grubišnom polju. Tamo nisam nikada živio, ali prvi put sam u tom kraju svirao kad mi je bilo 18 godina, pa drugi put, i tada sam shvatio da me ti ljudi doživljavaju kao sugrađanina.'

Čupavi Hendrix i bježanje iz škole zbog Čorbe

Upravo je od majke, ekonomistice, naslijedio ljubav prema glazbi. Još kao dječaku, upravo mu je ona kupila prvi gramofon i prvi singl Toma Jonesa, nakon čega si je sam kupio ploču Jimmyja Hendrixa, i to samo na osnovi fotografije - zbog kose i gitare. Glazbom se počeo baviti već sa 14 godina, a od samih je početaka imao veliku potporu roditelja. Kako je često izjavljivao, otac, pilot i vojni časnik, imao je za njega samo jednu molbu - da ne krene njegovim stopama.

'Moji počeci bili su u osmom razredu osnovne škole, kada sam počeo svirati gitaru. Okupljali smo se ispred zgrade u Zemunu, gdje sam i išao u školu. Okupljali su se razni gitaristi pa sam ja išao i kupio od njih fore, a poslije sam imao neke bendove, amaterske, dok nisam počeo svirati u Čorbi.'

Iako je već u drugom razredu srednje škole dobio poziv da postane dio grupe Zdravo, roditelji su mu savjetovali da prvo završi školu, a zbog jedne stvari kasnije je i zažalio. Kako je rekao, upravo ta grupa svirala je na Hajdučkoj česmi pred 80 tisuća ljudi, što je i on želio. Ipak, kada se u četvrtom razredu gimnazije odlučio pridružiti Ribljoj čorbi, roditelji se nisu miješali. Na audiciju je došao u beogradski Dom omladine 1978. godine kao 18-godišnjak.

'Kad sam ušao u bend, imao sam gitaru Gibson koja je bila dobra, ali u lošem stanju i ćale mi je posudio novac da kupim Les Paula, kojeg i danas imam, ali ga ne nosim toliko na svirke. A meni je tad kao klincu bilo važno da mu od prvih svirki, čim skupim lovu, vratim, iako on nije tražio, da pokažem svojima doma da nešto ozbiljno radim.'

Koliko su ga roditelji u svemu podržavali, govori i podatak da je zbog turneje po Makedoniji morao izostati iz škole, a njegov je otac u školu čak odnio liječničku ispričnicu. Bajaga je izmislio da mora na hitnu operaciju slijepog crijeva, a potom je, kako je rekao, u tadašnjem Politikinom zabavniku izašla slika benda i raspored turneja sa svim datumima. Zbog svega toga morao je čak i na razgovor kod zamjenika ravnatelja, no sve je dobro prošlo.

Kako su Instruktori pozitivne geografije oduševili Kulušić

Sa Ribljom čorbom prošao je mnogo toga, naučio živjeti s bendom, svirati, pisati pjesme, a onda je došlo vrijeme da krene drugim putem. Tadašnji urednik glazbene scene u popularnom Kulušiću, ujedno njegov dobar prijatelj, danas pokojni Dražen Vrdoljak, zatražio je od, tada 24-godišnjaka, da okupi neki bend i održi svirku. U to vrijeme Bajaga i Instruktori još uvijek nisu postojali, a na plakatima po Zagrebu stajalo je da je riječ o gitaristu Riblje čorbe.

Koncert se održao 12. travnja 1984. godine, a iako se očekivalo 600-tinjak ljudi, došlo ih je upola manje. Ipak, ubrzo je došlo do još jednog koncerta, a Kulušić je tog puta bio dupkom pun. Taj datum i službeno slovi kao dan kada je počelo javno djelovanje Bajage i Instruktora, koji su svojom glazbom ostavili trag na životima mnogih. Ime su dobili slučajno, naime, trebajući naziv za plakate, srpski glazbeni kritičar Peca Popović zvao je hitno Bajagu na telefon, no on je spavao, umoran od koncerta večer prije.

'Ja sam spavao poslije neke svirke, a Peca me nije nikako mogao dobiti na telefon, tako da je na plakat stavio ime 'Bajaga i Instruktori pozitivne geografije'. Ja sam bio presretan jer je netko umjesto mene riješio taj problem. Tako je i ostalo, samo smo malo skratili ime.'

Malo je poznato da su tada Bajaga i Instruktori zapjevali i prateće vokale na pjesmi Parnog valjka 'Uhvati ritam'. Tog iskustva Bajaga se prisjetio u jednom intervjuu:

'Imali smo koncert u Kulušiću i pukla nam je koža na bas bubnju. Pitali smo Husa da nam pomogne, vozili smo se do studija, pa nam je bubnjar Paolo Sfeci dao kožu. Oni su taman snimali 'Uhvati ritam' i trebao im je zbor. To smo snimili na brzaka, ali je dobro ispalo. Bilo je to baš drugarski.'

Odolio alkoholu i drogi, ali ne i Emiliji

Gotovo preko noći dogodila se masovna histerija, Bajaga je postao seks simbol za kojim su žene diljem cijele bivše Jugoslavije patile, no on je već tada bio vjeran samo jednoj - plavokosoj Emiliji koju je dvije godine ranije upoznao u autobusu. Vjenčali su se 1989. godine i dobili dvoje djece - sina Marka i kćer Anđelu, a upravo svojoj supruzi posvetio je sve ljubavne pjesme.

'Veza kao veza nikada nije bila u iskušenju, ali Emi svakako nije bilo lako. Kad si javna osoba, svakakve stvari o tebi se pojavljuju u medijima. Ema je to stvarno dobro podnijela, naročito tih prvih godina našeg zabavljanja, koje su bile najluđe. Meni je najgluplja fora bila da govorim da nemam djevojku da bi me curice jurile. Ljudi te vole zbog glazbe. Da nisam radio dobre pjesme, ne bi me ni voljeli', izjavio je svojedobno Momčilo Bajagić Bajaga.

Za razliku od nekih svojih kolega, unatoč slavi koju je stekao, Bajaga nikada utjehu nije tražio u alkoholu ili narkoticima. 'To nema mnogo veze s poslom, nego s tim kakavi si čovjek. Neki ljudi odu u jednom smjeru, neki u drugom, možda sam ja imao i malo sreće u karijeri da od muzike nisam postao alkoholičar ili narkoman. Ali ne mislim da su nešto veće opasnosti u muzici nego u nekom drugom poslu. Bilo kojim poslom možeš skrenuti', rekao je svojedobno dodavši kako su ga od svega održale dvije stvari - obitelj, ali i to što se ovim poslom bavi jer zaista voli glazbu.

'Tuga mi je velika, velika ko Rusija'

No, histerija nije bila samo na ovom području, budući da je sa svojim Instruktorima imao često i svjetske turneje, a o onoj po Rusiji 1987. godine pisalo se još mjesecima kasnije. To sve i nije čudilo, kada su tada već snimljeni neki od njegovih najvećih hitova - 'S druge strane jastuka', s istoimenog albuma izdanog 1985. godine. Glazbeni kritičari proglasili su ih najboljom grupom, a Bajaga je dobio i titulu rock glazbenika godine. Pjesma 'Zažmuri' postala je najbolja pjesma, a album 'S druge strane jastuka' proglašen je albumom godine. Ploča je dostigla tiražu od 350 tisuća primjeraka, nakon čega su se novi hitovi i albumi samo nizali. Albumi 'Jahači magle' i 'Prodavnica tajni' cementirali su status jedne od najvećih rock zvijezda bivše države.

Nažalost, uslijedile su 90-e, dogodio se rat i raspad Jugoslavije. Bajaga se našao s 'druge strane', no on nikada nije krio koliko je protiv svega toga, kao i politike tadašnjeg predsjednika Slobodana Miloševića.

'Kada su počele 90-e, prvo je moj posao kao posao nestao. Mi smo do '89. imali redovne turneje s po 200 koncerata po tadašnjoj Jugi. Odjednom nema te zemlje, nema više ni tog posla, ovdje je krenuo turbo-folk, mi smo počeli svirati po inozemstvu', rekao je dodavši kako ga sve to nije povuklo na nacionalizam jer je pozitivan lik i ne može biti zapaljen na neke stvari koje su negativne.

'Netko je ugasio svjetlo i rekao - Izađite svi van'

Upravo on je bio posljednji glazbenik iz Srbije koji je svirao na ovim prostorima 1991. godine, dok je samo tri godine kasnije već i prvi put nastupio u Ljubljani. 'Nisam presretan zbog te uloge, meni je drago da smo prvi, ali mi smo pokušali popraviti što su drugi pokvarili, a mi nismo ničim zaslužni za to što se pokvarilo. Nisam jugonostalgičar u smislu sad mi je žao jer mislim ako se Juga dva puta raspadala tako krvavo, nema tu kruha, nije mi žao zbog zemlje. Nego zato što smo vodili jedan način života, onda je netko ugasio svjetlo i rekao: 'Izađite svi van!', došle čistačice, počistile sve', izjavio je 2009. za Nacional, otkrivši kako je zbog svega toga doživio neugodnosti u Beogradu. Kako je rekao, zbog koncerta u Ljubljani mnogi su mu zamjerili što je otišao svirati tamo, no on se zbog toga nije uzbuđivao.

Na pitanje jednog novinara zavidi li današnji Bajaga onom 20-godišnjaku, glazbenik je rekao: 'Meni je bilo super kada mi je bilo 20, to ne može biti loše, ali ne bih vratio vrijeme. Bilo je puno lijepih stvari kada si mlad, ali ima nekih stvari koje su sada ljepše. Ja sam zadovoljan u ovim svojim godinama! S obzirom na sve što sam vidio i prošao, nisam loš. Sve to što sam postigao sa svojom karijerom je mnogo više no što sam ikada očekivao. Sa 18 godina bila mi je želja da snimim prvu ploču i održim svoj prvi veliki koncert pred 5.000 ljudi. I to sam ostvario. Nakon toga, sve shvaćam kao bonus.'

A koliko još dugo namjerava biti dijelom glazbene scene, možda je najbolje opisao u jednom intervjuu rekavši kako u glazbi nema mirovine: 'Kada budem dosta stariji nego sada, sigurno je da neću svirati kao sada, ali ću svirati. Volio bih da imam neki klub u svome kraju, pa da zasviram barem jednom ili dva puta mjesečno za sebe, za dušu... '