U redu, ako ne znači to, što dovraga znači? Ma znači, brate, najkraće to da bih ovaj tekst najradije naslovio, ako se urednici slože – Cirkus 'Tuđman' opet u vašem gradu – a svi će odmah pogoditi na što mislim. Jedanaest godina poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika, nitko, uključujući njega, ne bi svoju politiku nazvao po toliko ohlađenom lešu, ako ima nekakvu, bilo kakvu, vlastitu politiku. I nitko ne bi tako otvoreno priznao da je nema. Ali, evo, premijerka Kosor upravo je tako napravila, i ne osvrćući se ni na odbijenicu koju je dobila od obitelji pokojnog Tuđmana, najavila da će narednih godina Hrvatskom vladati njegov živahni duh.

Nešto tu nije jasno. Odakle premijerki uopće ideja da bi pokojnik prihvatio tu čast? Evo, kladim se da je njemu na vrh glave da ga se pred svake parlamentarne izbore diže iz groba, najprije je tako radio Sanader, sada i Kosor, pa kako je riječ o dva ljuto posvađana protivnika, jasno je da on tu služi samo kao zakrpa. Osim toga, predstava u Dugopolju izvedena je tako pacerski da je i nezainteresiranom promatraču, koji nit' gubi nit' dobiva, to bilo teško gledati. Evo, Kosorova je kao ledolomca iskoristila predsjednika Kluba utemeljitelja HDZ-a Đuru Pericu, koji je zatražio skretanje stranke udesno (što se ona nije usudila otvoreno reći).

A Tuđman se i mrtav sigurno još sjeća da je Perica 1994. bio jedan od kolovođa saborske pobune protiv njega (pobunjenici su čak navukli crne košulje) zbog navodne popustljivosti prema Mesiću i Manoliću. Htio je, dakle, biti veći Tuđman od njega i, naravno, poslije nije primirisao ni 'f' od neke stranačke dužnosti. Kakve ja veze imam s tim smušenim gubitnikom, sigurno iz groba galami Tuđman, a ljuti ga i što ga se povezuje s još jednim luzerom. Kosor je, naime, u Dugopolju nazvala prvog predsjednika simbolom onih koji pitaju što još mogu napraviti za domovinu, a Sanadera onih koji pitaju što mogu napraviti za svoj džep.

A zna se što to znači. Tuđmanu je stavila u usta poznatu rečenicu ubijenog američkog predsjednika Johna Kennedyja, što Kosorovoj sigurno izgleda nebeski visoko, ali ona samo tako misli. Ha, prvog predsjednika nazivali su za života hrvatskim Georgeom Washingtonom, kojeg Amerikanci slave kao osloboditelja i utemeljitelja Sjedinjenih Država, i nikakav premijerčić ili premijerčica nema sada mandat ići ispod toga. Eto, stotinu peripetija stoji pred ovim najnovijim cimanjem Franje Tuđmana da se još jednom uključi u izbornu kampanju, ali jedna je ipak najvažnija. Ne, ne radi se o tome da tu Tuđman ne bi bio od pomoći, dosad je to uvijek palilo.

Riječ je o tome da Kosorica očito ne shvaća da tu pomoć više ne smije koristiti, barem ne u mjeri koja bi privukla pažnju i iritirala Bruxelles. Dobro, i to je HDZ mogao riskirati dok je Hrvatska bila na pola puta, ili ni toliko, do Europske unije. Ali sada, kada je praktično pred njenim ulaznim vratima, to je naprosto glupo. Kako ćeš objasniti stranačkom članstvu da se toliko žrtvovalo za taj ulazak, evo pred odlaskom u zatvor je već i drugi hrvatski ministar, a onda na sve to pljunuti da bi se predizbornim bacanjem u zagrljaj vratilo Tuđmanu. Uostalom, je li taj povratak više uopće moguć?!

Iako je hrvatska vlast usvajala standarde EU-a preko volje i s puno glumačke šminke, što znači da su tragovi Tuđmanove epohe još živo prisutni, Hrvatska je danas puno bliže onome kako je zamišlja Bruxelles nego kako ju je zamišljao Tuđman. Što, ne vjerujete? Evo najfriškijeg dokaza. Prošlog tjedna su se HDZ i SDP, koji se inače ne mogu složiti ni oko toga je li krov gore, a podrum dolje, brzinom svjetlosti suglasili oko ekonomskog potkresivanja Hrvatske televizije i dodvoravanja dvjema stranim televizijama. Jednostavno, dozvoljenom minutažom za reklame išli su otvoreno na ruku televizijama u stranom vlasništvu (jedna u njemačkom, druga u američko-nizozemskom). U vrijeme Tuđmana to jednostavno ni bi dolazilo u obzir.

I bio je prvi predsjednik – pazite, ne znam jesam li ovo ikada izgovorio – u osnovi u pravu. O da, znam da je on tako rezonirao iz nacionalističke zasukanosti i autarkičnosti, i pristajem da smo u ovome na istim pozicijama samo onoliko koliko su isti prvi trkač kada za pun krug pretekne zadnjeg. Ali nakon Tuđmanove smrti okolnosti u svijetu su se dramatično promijenile, pa ako i ekonomski najjače zemlje štite svoje (Amerikanci čeličane, Nijemci automobilsku industriju, Francuzi brodogradnju..), zašto se, pobogu, od slabih očekuje da ne rade isto, pogotovo kada ih pritisnu jednako slabi (što, gle, priznaje i Zoran Milanović u povodu 'neprijateljskog' ulaska MOL-a u većinsko vlasništvo Ine).

Uostalom, kada lider Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac stane na stranu HRT-a, pakosno pitajući HDZ i SDP je li ovo najnovije arčenje nacionalnih dobara uvod u prodaju 'hrvatske zastave', vidiš da je to izgubilo nacionalistički prizvuk. I da se pretvorilo u pitanje kako opstati u zvjerinjaku globalnih ekonomskih i političkih interesa. A kako je HDZ tu odavno 'skinuo gaće' (isto je i sa SDP-om, samo što on to u posljednje vrijeme ipak preispituje), sada, vidiš, ono malo sirotinje pokušava sakriti smokvinim listom u obliku Tuđmana.

I dobro, svašta je u politici dozvoljeno, pa i to, ali nemojte nas, ljudi božji, još tjerati da povjerujemo, čak aplaudiramo, tom cirkusu.