"Full of life" – tako bi se u tri riječi dao opisati postprisežni govor predsjednice Republike Hrvatske. U tom je govoru, naime, bilo taman onoliko hrvatske stvarnosti koliko je ima i u novom nacionalnom sloganu za reklamiranje tradicionalnih hrvatskih izuma – sunca i mora. U malo više od 24 sata te su se dvije premise glatko sljubile u konkluziju o našoj predstojećoj petoljetki: slijedi nam nova, još jedna, povijesna epizoda prijetvornoga glumatanja s figom u džepu.

Pogrešno je predsjedničin inauguracijski govor promatrati, analizirati i tumačiti isključivo jednosmjerno, samo na temelju izgovorenih riječi i odaslanih poruka. Te riječi i te poruke nisu odaslane (ili barem ne bi smjele biti) tek oblacima, golubovima i starim krovovima, ne, one su upućene (ili su barem trebale biti) svakom uhu koje ih čuje i svakome mozgu koji je na njih sposoban reagirati. Te su riječi i te poruke tek jedan pol magnetnog polja u komunikacijskom kanalu, i zato ih valja analizirati iz oba kuta, ne samo jednosmjerno.

Kako su, dakle, hrvatske uši i mozgovi reagirali na predsjedničine slogane, tako pune života? U najkraćem – neuroni su jedan za drugim, sve do dlanova, okupljenim Hrvatima slali signale da se ima pljeskati samo kad se spomenu Franjo Tuđman, Domovinski rat i Hrvati u Bosni i Hercegovini te kad se ukaže vakuumirana lenta s davno isteklim preporučenim rokom trajanja, ali ne kad se spomenu borba protiv korupcije, licemjerno domoljublje i zalaganje za promjenu beznadnog položaja mladih državljana. Bilo je više mjesta u prvom predsjedničinom govoru na kojima je trebalo aplaudirati, barem kurtoazno ako već ne iskreno, ali ne – nikome od okupljenih to nije palo na pamet, ili na što im je već moglo pasti. Radije su se stadionsko-ruljaškim zviždanjem i bukanjem oglasili na predsjedničinu (potpuno kurtoaznu, jasno, ali neizbježnu u takvoj prigodi) zahvalu prethodnicima, Mesiću i Josipoviću. Pa je ispalo da je na tu rečenicu zapljeskao jedino premijer Milanović, inače, znamo, poznat po tome da je s kurtoazijom na pas mater.

Gromko se zapljeskalo i pred sam kraj inauguracijske besjede, kad je predsjednica poentirala reklamnim sloganom prema kojem "ne postoji nijedan razlog da Hrvatska ne bude bogata zemlja", iako joj je tijekom cijele svečanosti pred očima sjedilo barem pedeset upravo takvih razloga.

Sve u svemu, dojam je da su oni koji su na polaganje prisege i čitanje poslanice Kolinđanima došli svojom voljom (dakle – bez protokolarne obaveze i bez zaprimljene pozivnice) potpuno lišeni sposobnosti da ikako reagiraju na spominjanje stvarnih problema ove države i društva. Došli su da bi pljeskali liku i djelu pokojnog autokratskog predsjednika, njegovom potpisu na Daytonski sporazum i onoj davnoj podvali o putu iz pobjede u blagostanje. I znali su da samo radi toga dolaze na Markov trg, ništa im drugo tamo nije bilo interesantno, a onu međimursku popevku i istarske sopele, majko mila, jedva su preživjeli, u čudu se pitajući tko je takvo nešto njihovoj Kolindi podmetnuo već prvi dan, sunac li mu njegov udbaškočetnički.

Potom su, puni života, u miru pošli kući, praviti kartonsku fašničku lutku Ante Tomića.

A predsjednica je, sasvim ispravno protumačivši povratnu informaciju sa suprotne strane komunikacijskoga kanala, odmah na službenu web-stranicu (uzgred - valjda greškom, promptno vraćenu na IT-razinu iz Mesićeva mandata, umjesto, je li, Tuđmanova) stavila prstohvat vrhunskog štiva za takvu publiku: svoju biografiju, vjerojatno onu iz aplikacije za javni natječaj na kojemu je dobila posao u NATO-savezu. Čitajući je, hrvatskom čovjeku smjesta biva jasno zašto je Rasmussenova kadrovska služba upravo nju, buduću predsjednicu Hrvatske, prije četiri godine proglasila najkvalificiranijom kandidatkinjom za mjesto pomoćnice glavnog tajnika za javnu diplomaciju. Isprintan krasopisom i uokviren, taj životopis jamačno će odskora resiti zidove mnogog hrvatskog doma, punog života, kao naputak neposlušnoj dječurliji o tome kako valja živjeti i odrastati, kako pluća treba puniti zrakom umjesto riječnom vodom, a nebeskim plavetnilom oči a ne uši, jel to jasno? 'Lako je bilo maloj', javit će se sipljivi glas sa stolca pored termoakumulacijske peći, 'ćaća jon je bija mesar pa se nije morala penjat na šufit za uzest svinjsku glavu', na što će mu bas-bariton odvratiti: 'Muč više, baba, krvitirudove, itebi i Titi!'.

Bude li otisnuta i u školskim početnicama, a krajnje je vrijeme da se to napravi i pripremi do nove nastavne godine, ta će biografija sve male Hrvate u domovini i dijaspori pored svega ostaloga (jezik, padeži, sintaksa, opisi okoline i unutarnjih stanja...) podučiti i tome da se u životu moraju ponašati kao gromovi i ne ići u koprive, te da je od izuzetne važnosti naći zajednički jezik s veličanstvenim poskocima.

Baš kao što ga je sama predsjednica, prvog radnog dana, našla s premijerom Milanovićem: oštro udarivši šakom o stol, pozvala ga je na – kavu. Ne na radni sastanak, ne na nekakvo, božemeprosti, podnošenje izvještaja o trenutnom stanju u svim resorima, nego – na kavu. Predsjedničin neformalni savjetnik Karamarko odmah je to proglasio jasnim državničkim potezom, na što je svaki pošteni Kolinđanin zacijelo potvrdno zakimao i zapljeskao. A Milanović će, kladim se, u prvoj neformalnoj prigodi uzvratiti kako on preferira čaj, pa do sastanka do daljnjega neće doći, što će neformalni predsjedničin savjetnik proglasiti kukavičkim potezom i novim dokazom nekompetentnosti vlade, na što će Kolinđani ponovo zakimati i zapljeskati.

I tako ćemo, kao da se ništa važno nije ni dogodilo – da citiram i nadopunim svojeg omiljenog autora – puni života ući u novu petoljetku jeftinoga glumatanja s figom u džepu, punu političko-historicističkoga kiča i tugaljivih sapuničarskih spletki za najširu publiku.