Predsjednik Vlade Andrej Plenković ulazi u drugi tjedan samoizolacije nakon što je dobio pozitivan nalaz testa na koronavirus. Premijeru, kao i gotovo dvadeset i pet tisuća sugrađana koji predstavljaju aktivne slučajeve nakon što im je prilikom testiranja potvrđen virus SARS-CoV-2, treba zaželjeti što skoriji i potpuni oporavak.

Koronavirusna bolest ove je jeseni, u odnosu na proljeće, gurnula Hrvatsku na sam europski vrh kada je riječ o broju zaraženih na sto tisuća stanovnika te se zemlja našla na vrhuncu zdravstvene, gospodarske te sve više i socijalne krize. A u krizi koja će još mjesecima udaljavati zemlju od normalnog načina života i privređivanja učinkovito krizno upravljanje ključ je rješenja. Hrvatski su birači na parlamentarnim izborima u srpnju u tom smislu povjerovali aktualnom premijeru i HDZ-u ostavivši SDP u dubokoj oporbenoj sjeni u kojoj će se, po svemu sudeći, do daljnjeg zadržati i Domovinski pokret Miroslava Škore. HDZ de facto vlada sam uz SDSS Miroslava Pupovca kao najvažnijega koalicijskog partnera.

Ovako komotnu situaciju nije imao ni Ivo Sanader na čelu Vlade i HDZ-a, a koji očito nije ni računao na to da bi u nekom trenutku mogao napustiti svoj položaj. Kad je to ipak učinio, zamijenila ga je Jadranka Kosor. Jedanaest godina kasnije Andrej Plenković ne želi ni na koji način podsjećati na bivšeg HDZ-ova predsjednika i premijera. No i on mora u nekim okolnostima računati na zamjenu svoga prvog suradnika u Vladi i stranci.

Iznenađenje ili ne?

Čime god se bavili, uspješni upravljači oko sebe uvijek okupljaju kvalitetne suradnice i suradnike te znaju tko ih među njima može zamijeniti, neovisno o prilikama. U hrvatskoj se politici od prvih demokratskih višestranačkih izbora malo radilo na kadroviranju te je smjer državne politike najčešće ovisio samo o jednoj osobi. Slična situacija vrijedi i za glavninu parlamentarnih političkih stranaka te je malo kada jasno tko su osobe koje bi u određenim uvjetima došle na mjesto dojučerašnjih vodećih ljudi države i stranaka. Dramatične političke i društvene okolnosti - kakvih u protekla tri desetljeća u Hrvatskoj nije nedostajalo, od proglašenja samostalnosti preko rata i poraća do aktualne borbe protiv pandemije koronavirusa - samo naglašavaju potrebu jasne strukture vodstva.

Dok je u samoizolaciji, Andrej Plenković ovlastio je potpredsjednika Vlade i ministra branitelja Tomu Medveda da u njegovoj odsutnosti potpisuje akte Vlade, a sve druge aktivnosti premijer obavlja sukladno mogućnostima, od predsjedanja užim kabinetom i sjednicama Vlade do ostalih online redovitih i protokolarnih dužnosti. Je li Plenkovićev izbor Medveda iznenađenje ili ne? I kako bi se zemlja vodila da je posrijedi iole dulje razdoblje od desetodnevne samoizolacije? Je li Tomo Medved potencijalni prvi čovjek Vlade i HDZ-a u slučaju da jednog dana Andrej Plenković nastavi političku karijeru u nekoj od institucija Europske unije?

Premda je riječ o formalnosti, Plenkovićeva odluka nije iznenađenje, ali govori dosta. Kao što je puno rekla i njegova odluka da mu Tomo Medved bude najbližim suradnikom na ovogodišnjim unutarstranačkim izborima, kad je u utrci za zamjenika predsjednika HDZ-a deklasirao Ivana Penavu, sadašnjega vukovarskog gradonačelnika koji je podržao Plenkovićeva protukandidata, također na izborima deklasiranog Miru Kovača. Nakon razočaravajućeg rezultata na europskim izborima i gubitka predsjedničkih izbora, a uoči neizvjesnih parlamentarnih izbora koji još uvijek nisu bili određeni pandemijom koronavirusa, Plenković je na unutarstranačkim izborima u ožujku uz sebe nužno trebao politički profil nekoga poput Tome Medveda.

Kao branitelj, podržavatelj prosvjednika u šatoru, zatim ministar branitelja te dio onoga što se percipira kao konzervativna struja HDZ-a, koliko god ona bila godinama krajnje šarolika i interesno uvjetovana, Tomo Medved pripomogao je Plenkovićevu zadržavanju na čelu stranke i posljedično Vlade. Pandemijski su mjeseci sve to učvrstili te osovina premijera i stvarnoga prvog potpredsjednika Vlade odnosno predsjednika i zamjenika predsjednika HDZ-a i dalje skladno funkcionira. Iako aktualna Vlada nema svoga prvog potpredsjednika poput Radimira Čačića u vrijeme premijerskog mandata Zorana Milanovića te Tomislava Karamarka kada je na čelu Vlade bio Tihomir Orešković, Plenković je stjecajem okolnosti potvrdio tko mu je, makar simbolično, prvi do njega. Čačić je taj položaj imao zbog koalicijskog odnosa svog HNS-a sa SDP-om, a Karamarko jer se barem kao prvi potpredsjednik Vlade mogao istaknuti u kaotičnom sastavljanju, djelovanju i rastavljanju prve koalicije s Mostom. Andrej Plenković za takav tip ceremonijalnosti nije imao potrebe, ali njih stvara i nužda, poput sadašnje situacije u kojoj premijer može završiti u samoizolaciji.

Osim Tome Medveda, Plenković je u konkretnom slučaju mogao ovlastiti nekog od preostalih potpredsjednika Vlade. Logičan bi izbor bio ministar financija Zdravka Marića jer ionako djeluje kao vodeći čovjek Vlade kada je u pitanju razumijevanje financijskih i gospodarskih koordinata vođenja zemlje, a u jednom je trenutku urušavanja prve HDZ-ove i Mostove vlade i figurirao kao mogući premijer. Slično bi djelovao i izbor Davora Božinovića, ministra unutarnjih poslova kojega je kriza uvjetovana koronavirusom od Plenkovićeva pozadinskog čovjeka, ne osobito prihvaćenog u HDZ-u, pretvorila u političku zvijezdu stranke i zemlje. Boris Milošević iz SSDS-a kao potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava iz stranačkih i inih razloga zasad nema takav potencijal, a sve ga više gubi ministar zdravstva Vili Beroš, kojemu je jesensko hrvanje s pandemijom gotovo poništilo svu ranije stečenu reputaciju.

Do prije koji mjesec Vili Beroš slovio je kao netko tko bi bez problema mogao naslijediti Andreja Plenkovića odluči li se aktualni premijer nakon sljedećih europskih izbora otisnuti u vrh Europske unije. Uostalom, ima li više smisla nego da akte Vlade, makar nakratko i to usred zdravstvene krize, potpisuje ministar zdravstva? Izgledno je da je Vili Beroš propustio svoju priliku te je Vlada u Tomi Medvedu dobila svoga neformalnog prvog potpredsjednika.

Pritom se u Medvedovu ministarstvu zaredala nova afera nakon što je njegov prvi suradnik, državni tajnik Stjepan Sučić bio prisiljen dati ostavku zbog skandaloznog ponašanja u Vukovaru. Neovisno o tome te o političkim i upravljačkim kapacitetima Tome Medveda, Andrej Plenković nije ni mogao ovlastiti nekog drugog kao privremenu zamjenu. Jednostavno je morao izabrati svog zamjenika u stranci jer bi drukčiji izbor signalizirao nepovjerenje u izbornu odluku stranačkog članstva i uspostavljenu hijerarhiju u HDZ-u. S druge strane, moguće je spekulirati kako bi Tomo Medved djelovao da se, primjerice, mora službeno sastati s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, objasniti pravce hrvatske gospodarske politike u sljedećem proračunskom razdoblju ili pak rastumačiti vanjskopolitičke prioritete zemlje nakon održanih američkih izbora.

Profiliranje budućeg vodstva HDZ-a

Ipak, jedno pitanje ostaje otvorenim. Radi li Andrej Plenković na profiliranju budućeg vodstva HDZ-a koje će biti sposobno voditi i zemlju? Kao svaki odgovoran čovjek i političar, i on treba pretpostaviti da je nužno takvo profiliranje. Uostalom, i njega su 'isprofilirali' kada je postalo jasno da je Tomislav Karamarko prošlost. U odnosu na njega, Plenković je u neusporedivo boljoj poziciji jer je dvaput pobijedio na izborima i postao premijerom te i dalje uglavnom sâm nadzire okolnosti, a ne one njega. Stoga i treba razmišljati o budućnosti, kako svojoj, tako i sredine u kojoj je trenutačno na čelu.

Dogodi li se da za koju godinu nastavi karijeru u inozemstvu, već sada treba pretpostaviti je li za HDZ i potencijalno Vladu najbolje da ih vodi političar poput Tome Medveda, koji je sada, silom prilika, postao privremenim čuvarom premijerskog potpisa. Smatra li da jest, onda već sada radi u tom smjeru. Srećom za njega, ali i za sve, u demokraciji se na kraju sve odluke potvrđuju ili ne na izborima…