'Što želiš biti kada odrasteš?' pitala je učiteljica malog Ivicu. 'Želim biti diler, učiteljice', rekao je mali. 'Pa zašto?' 'Pa kada ja dođem svojim BMW-om, pa muzika trešti iz zvučnika od 100 wata, i imam zlatni lanac, sve kučke će mi pasti pred noge!'

'Ivice, to je toliko grozno što si rekao da nemam riječi. Marice, što bi ti htjela biti?'

'Učiteljice, ja bi htjela biti Ivičina kučka!'

Tako glasi suvremena bajka o Ivici i Marici, i učiteljica će im teško utuviti vrijednosti rada. Jer radnici ovdje nemaju posla, a poslove nema tko raditi; zaposleni moraju stalno fušariti da bi preživjeli, a fušeri vode zemlju u propast; Vlada daruje mirovine, a onda oporezuje one koji još rade da bi mirovine mogla isplatiti; obrazovanje nema veze s kvalifikacijama, a kvalifikacije s plaćom; novca nema nitko osim države, a država nema novca ni za što osim za razbacivanje; ovdje ste ili besposlen ili prezaposlen, s tim da ovi prvi bolje zarađuju.

Komunizam, kapitalizam, dogovorna ekonomija

'Da nam živi, živi rad!' glasila je jedna od pjesama socijalizma koji nam je ostavio u naslijeđe Praznik rada. Rad je tada bio uzvišen poput rata – zato smo imali 'heroje rada'. Rad je imao eshatološku vrijednost – njime se izgrađivalo buduće savršeno društvo za koje nikakve žrtve nisu uzaludne. Aleksej Stahanov, koji je u jednoj jedinoj noći 1935. iskopao 102 tone ugljena, bio je svetac rada, križar komunističke vječnosti, uzor brojnih udarnika koje je u nas životno opisao u knjigama Andrea Matošević. Rad je bio vrijedan sam po sebi i nitko nije pitao što se s onih 102 tone ugljena napravilo.

A nije se napravilo ništa, to jest skoro ništa, argumentira njemački povjesničar Gerd Koenen: 'Ni sovjetska ekonomija ni socijalističke narodne privrede konstruirane po tom uzoru ni u jednom trenutku nisu uspjele proizvesti samonosivu privrednu dinamiku i akumulaciju koja generira samu sebe — unatoč forsiranih stopa rasta, a ustvari upravo zbog njih.' Sav je rad financirala država, a kriterij za proizvodnju nije bila kvaliteta nego kvantiteta, one slavne tone i broj komada. Trošenje resursa nije se kažnjavalo nego nagrađivalo i tako je teška industrija proždrla skoro sve što je proizvela ostavljajući nam posvuda hrđave kosture hala. Opipljivim razvalinama pridružile su se manje opipljive. Rad, novac, kamate i krediti u komunizmu nisu bili autonomni čimbenici nego proizvoljne računske veličine, i tako se komunizam vratio korak unazad od kapitalizma, u naturalnu razmjenu i dogovornu ekonomiju – iz čega se do danas nismo maknuli.

A nismo jer je duh kapitalizma nepovratno bio pušten iz hrvatske socijalističke boce. Kada je kapitalističku etiku Max Weber prije stotinu godina bio nazvao 'protestantskom', mislio je na to da je rad postao sredstvo spasenja. Umjesto da, poput katolika, spasenje čekaju pasivno od Crkve i sakramenata, protestanti pobožnost očituju svojom aktivnošću. Pritom se zarada ne smije rasipati na luksuz, nego se mora reinvestirati u poslovanje – jer je svrha rada uspjeh, a ne bogaćenje. Taj je svjetonazor potom preuzeo socijalizam, samo se reinvestiralo u buduće besklasno društvo.

Posljedice novca kao fikcije

Povijest rada u Hrvatskoj otkriva ironiju. Socijalizam su izgrađivali naraštaji odgojeni u kapitalističkim vrijednostima štednje i radišnosti, i rezultati su još uvijek vidljivi na svakom koraku. Naš današnji kapitalizam izgrađuju naraštaji odgojeni u društvu gdje su rad, novac, krediti i kamate bili samo fikcija, gdje sve organizira država i gdje se o svemu možemo dogovoriti – posljedice toga također vidimo na svakom koraku.

Kao što je kult socijalističkog rada proizašao iz protestantske etike, tako je i kapitalizam proizašao iz katoličkog posvećivanja rada. 'Bog uvijek radi', piše u Bibliji, a dvomilenijski niz mistika u radu je nalazio viša značenja, kao što to kaže sveti Josemaria Escriva: 'Uporno tvrdim: u jednostavnosti svoga običnog posla, u jednoličnim pojedinostima svakoga dana, trebaš otkriti tajnu – skrivenu mnogima – veličine i novosti: Ljubav.' Na tu tradiciju podsjeća blagdan svetog Josipa Radnika koji je Crkva odredila baš na Prvi maj.

No u Hrvatskoj nema poslova i za zaposlene nema dostojne plaće, a u društvu koje izumire nema se ni za koga stjecati jer se imetak nema kome ostaviti. Zbog toga nismo izabrali ni socijalizam ni komunizam, nego neki neuhvatljivi oblik hajdučke ekonomije. U zemlji nema ni proizvodnje ni poljoprivrede; industrijski gradovi su devastirani, a njihovo stanovništvo desetkovano; glavni izvor zarade je eksploatacija resursa, od čega društvo nema ništa; nijedan političar nije pošten ako mu se može pošteno platiti; kapitalisti profite troše na orijentalnu raskoš, a za ministre se regrutiraju birokrati bez ikakvih radnih iskustva.

Dilema je samo jedna...

Možemo li reći Ivici da studira pa će bolje živjeti od roditelja? Da se javi na natječaj pa će ga izabrati ako je najsposobniji? Da vrijedno radi pa će solidno živjeti, a u starosti uživati zasluženu penziju? Ivica doista mora doći u napast da izabere zločinačku karijeru, pri čemu je dilema samo jedna: hoće li se baviti kriminalom u privatnom ili društvenom sektoru. A tek jadna Marica, kakve usluge i kome može ona pružati?

Unatoč svemu, ljudi i dalje rade. I to je najveće i najdivnije čudo. Ljudi rade, ne zbog plaće, ne zbog mirovine, ne zato što bi ih cijenili. Ljudi rade iz iskrene želje da osmisle život, iz neuništiva poriva da učine svijet boljim, iz neiskorjenjive potrebe da budu korisni drugima, iz najdubljeg uvjerenja da je život bez rada protraćen. I to me uvijek iznova oduševi.