Tomislav Karamarko napravio je 1. svibnja gaf koji odlično ilustrira zbrku u hrvatskom društvu: 'Danas je blagdan svetog Josipa Radnika koji se, u vrijeme borbe za veću socijalnu pravednost u suvremenom društvu, počeo obilježavati i kao Praznik rada', rekao je Karamarko iako je obratno: nakon što se 1. maj širom svijeta počeo obilježavati kao praznik rada, Katolička crkva dala mu je vjersku auru, podsjetivši na tesarski zanat Isusova oca.
Je li Crkva otela blagdan radnicima? Ne nužno. Karl Marx mislio je i o vjeri i o privatnom vlasništvu sve najgore. U Manifestu komunističke partije sažeo je njen program na tri riječi, 'ukidanje privatnog vlasništva', a vjera je samo 'opijum za narod' koji podržava buržoasko-kapitalistički sustav. Marx je dobro osjetio da mu je Crkva neprijateljica. Njegov suvremenik, njemački biskup Wilhelm von Kettler, među prvima je ohrabrio radnike na to da se udruže u sindikate i tako izbore pravednije uvjete za rad, metodisti su sindikate osnivali u Britaniji, a katolici u SAD-u. Humaniji odnos prema bolesnima, siromašnima, djeci i svim radnicima nisu poticali samo socijalisti, nego i kršćani – od britanskog premijera Williama Gladstonea i francuskog industrijalca Luciena Harmela do metodističkog pastora Williama Bootha i njegove supruge Catherine koji su utemeljili Vojsku spasa. Na koncu je pobijedila vizija Crkve, a ne Marxa: radnici se nisu ujedinili radi Revolucije, nego da bi sklopili kolektivne ugovore, čime su u 20. stoljeću okončane klasne borbe te je nastala socijalna država.
Ali samo na Zapadu. Pobjeda komunizma na Istoku možda je donijela industrijalizaciju, elektrifikaciju i modernizaciju, ali i silna stradanja za Crkvu: dovoljno je reći da se u Sovjetskom Savezu od 1914. do 1989. broj svećenika, redovnika i redovnica smanjio s 51.000 na 7000, uz razaranje dvije trećine crkava i samostana. Pad istočnog bloka otkrio je da su sva ta društva trula, i da je vladavina socijalizma ostavila 'tužnu baštinu razorene zemlje i razorenih duša', kako je to rekao Benedikt XVI. Ni u Hrvatskoj borba protiv 'opijuma za narod' nije bila manje okrutna: prema istraživanju dr. fra Petra Bezine komunisti su do svibnja 1945. ubili 240 svećenika i časnih sestara, a nakon toga još 263, često na okrutan način i pod apsurdnim optužbama, čemu valja pribrojiti još i smrt 12 bogoslova ročnika u JNA. Uzme li se u obzir i konfiskacija imovine Crkve, kako bi se financijski iscrpila i uništila, jasno je da su vjernici s olakšanjem dočekali krah takvog režima. Nedavno mi je jedna studentica prepričala propovijed svojeg seoskog župnika: komentirajući zgodu kad je Isus apostolima rekao da bace mreže udesno, posebno je naglasio baš to 'udesno'. Vrag će u Hrvatskoj još dugo biti crvene boje.
Pa ako je vjera opijum za narod, s duhovitim Raymondom Aronom, francuskim filozofom, možemo reći da je komunizam opijum za intelektualce. U borbi protiv vjere, borbeni ateizam preuzeo je sve njezine osobine, o čemu opširno piše ruski mislilac Mihail Riklin u knjizi Komunizam kao religija. Komunizam ima svoje utemeljitelje, svete knjige, očeve naučavatelje, pape, svece, inkvizitore, mučenike, heretike, Vatikan i Deveti krug te, najvažnije od svega, eshatološku viziju, ideju o neumitnom dolasku svijeta pravde. Taj samouvjereni pogled na svijet, unatoč beskonačnom nizu tragičnih slomova, od invazije na Budimpeštu i Kube do kulturne revolucije i Sjeverne Koreje, mrtav-hladan skovao je termin 'klerofašist'. Vrag je za mnoge u Hrvatskoj isključivo crn i križa se.
A na koju stranu baca mreže papa Franjo? Njegova ekonomska misao dostupna je hrvatskom čitatelju u knjizi koju su pod naslovom Ova ekonomija ubija objavili Andrea Tornielli i Giacomo Galeazzi. Oni sažeto iznose papino viđenje socijalnog nauka Crkve u kojem se ne protivi kapitalizmu, ali traži da ekonomija služi čovjeku, umjesto da bude obratno. Papa Franjo opetovano kritizira to što se profiti sve više traže u špekulacijama, umjesto da se oslanjaju na realni sektor, i što je sve utemeljeno na potrošnji, umjesto na proizvodnji: 'špekulativnoj ekonomiji rad nije potreban i ne zna što bi s njim; drži se idola novca koji se sam od sebe reproducira', dok istovremeno financijski moćnici 'u tajnosti donose odluke' – tako govori papa. No to ne znači da Franjo baca mreže ulijevo. U svojem odličnom blogu Katkapital Luka Popov u papinim riječima prepoznaje austrijsku školu ekonomije i misli F. A. Hayeka, Petera Schiffa i Davida Stockmana koji kritiziraju novčani imperijalizam centralnih banaka i činjenicu da suvremena ekonomija nije po mjeri čovjeka.
Na taj problem nije odgovorila vlada premijera Milanovića kojemu je bio teško ući u Katedralu na misu, ali mu je lako potrošiti tisuću eura na riblju večeru. Na taj problem neće se odgovoriti ni bacanjem mreža udesno, jer su mnoge ribe ondje zatrovane teškim metalima totalitarizma, holokausta i neslobode. Jer vrag danas nije ni crven ni crn, a pogotovo nije ružan. Vrag je lijep – inače ne bi mogao zavesti čovjeka, kako kaže talijanski pisac Giovannino Guareschi. Vrag više ne vreba ni iz Centralnog komiteta ni s Kaptola nego mami rasprodajama, leasingom i povoljnim kreditnim linijama. Simpatičan gaf Tomislava Karamarka, u kojem su Praznik Rada i Josip Radnik zamijenili mjesta, podsjeća nas na to da su se ideologije istrošile i da nemaju odgovor na jedino važno pitanje danas, o kojem ovisi naša egzistencija – na pitanje Rada i Radnika. Gdje ćemo i što raditi?
