Mi moramo van iz tih sistema gradit nekaj. Jedina stvar kaj se pitam kaj je zapravo to kaj napred hoda. Kaj se pokreće napred, da čovek veli nije isto kak je bilo. Mi imamo više mogućnosti, ili nade, moremo drugi svemir gradit da ostanemo na životu.
Nadomestiti sve na ovom svetu i u ovom svemiru, to je život.

Vlado Kristl (A. M. Habjan: Umjetnik otpora – razgovori s Vladom Kristlom)

Sjećam se dana kad je počeo kraj svijeta. Nije u pitanju nikakav udar meteora, pogrom, pa ni nuklearni rat, apokalipsa traje neoprostivo dugo. To da je svijet nasmrt ostario primijetila sam prije nekih petnaest-dvadeset godina kad sam prvi put vidjela čovjeka koji vadi stvari iz smeća. Stari gospodin se nekoliko puta osvrnuo oko sebe, a onda, uvjeren da ga nitko ne vidi, iz kontejnera izvadio – novine. Sklonila sam se da me ne primijeti, to što je učinio bilo je tada još uvijek nepojmljivo. Nitko nije ni slutio da će kroz samo nekoliko godina smeće, zahvaljujući plastičnim bocama, postati jedan od sigurnijih izvora prihoda. Tada sam, bez naknadne pameti, mislila: zar je moguće da netko ostari, a nema za novine?

Bilo je to dok je svijet još bio mlad i nisam razmišljala o starosti (o starosti ljudi i starosti svijeta, jer o vlastitoj ne razmišljam još). U međuvremenu, svijet je prilično ostario, toliko da su to svi primijetili usprkos silikonima i faceliftingu na gradskim pročeljima. Apokalipsa je postala ultimativna tema. Ljudi su počeli ozbiljno pričati o tom slučaju, ne kao o smaku svijeta, o osveti prirodnih ili božanskih sila, nego o krahu društvenih sustava kakve smo poznavali.

Filozofi, pisci, umjetnici upozoravaju ili najavljuju kako se bliži smrt starmalog, oronulog, a i dalje infantilnog svijeta. Ova era je, tvrde oni, došla do svog kraja.
A za ovim nepravednim, ravnodušnim i pohlepnim društvima skrojenim za jedan posto čovječanstva ne vrijedi prolijevati suze – nek skonča što prije kako bismo konačno mogli početi živjeti, bez odgode. Možda bi se za takvo što isplatilo ostati vječno mlad, non-stop u nastojanju – ako bi život bio samo malo više radost, a samo malo manje borba za tuđe povlastice.

Svit se konča

Kad se prije nekoliko godina pojavio roman Dubravke Ugrešić 'Baba Jaga je snijela jaje' starost je (s iznimkom Madone Markantunove) bila, u domaćim okvirima, gotovo netaknuta tema. Ta priča o opsjednutosti mladošću i o starenju, prolaznosti, o vješticama koje su vječno vitalne i vječno stare, bila je, pokazalo se tek prva, pionirska bora. S približavanjem 2012. i kraja svijeta, ako je vjerovati Majama i njihovom kalendaru, tema starosti je procvala, osobito na domaćem terenu.

I otprilike u isto vrijeme, ili s kojim mjesecom razlike, kad je 'Melancholia' Larsa von Triera došla u kina, Ferić objavljuje 'Kalendar Maja', Buljan i Frljić režiraju predstave na temu starosti, Ušumović piše priču 'Upokojenci slabo spiju', a Pogačar apokaliptičnu zbirku priča 'Bog neće pomoći', Mirković snima 'Noćne brodove', a Montažstroj poziva sve starije od 55 da ispričaju najvažniju minutu svoga života ('Koja je najvažnija minuta vašeg života? Koju minutu biste htjeli vratiti? Koja minuta vas je najviše boljela? Kako želite da izgleda posljednja minuta? Vjerujete li u sretan završetak?').

U isto vrijeme Žižeku izlazi knjiga 'Živjeti na kraju vremena', a u kina stiže novi Haneke s filmom 'Amour' o dvoje pariških umirovljenika.

Radi li se uzroku ili posljedici, o uzorku ili epidemiji, nije jednostavno odrediti, ali jedna stvar je sigurna: većina tih priča o starcima, osim o kraju vremena, govori o ljubavi ili barem žudnji, pa se tako ljubav, često degradirana u trivijalne žanrove, vratila na velika vrata zahvaljujući starosti, konačnosti i smrti. Žao mi je ljubavi, te prečiste nečiste sile, ona već izgleda kao da je iz nekog drugog doba, demode, postala je pretjerano privatna stvar ili tek posljednja želja. S obzirom da mladost ima 'važnijeg posla', ljubav je u staračkom domu, kao sjećanje na samu sebe, na nešto ogromno propušteno i neiživljeno, vječnu mladost, bolji život.

Bio jednom Dan mladosti

Nekad smo na današnji datum slavili Dan mladosti. Uglavnom, vezano uz ovaj praznik, pamtim ono što sam naknadno upisala: slet, štafetu, bacanje cvijeća na automobile, proljeće i općenarodno veselje – predstava za odraslu djecu, puna režiranog optimizma, u kojoj svi srčano sudjeluju, bez uvida u događaje iza bine, u zlokobni mrak mizanscene. Nešto što me danas podsjeća na Kinu ili Koreju, ali onda je svima, koliko god forsirali tragikomičnu kolektivnu amneziju, bilo normalno.

O čemu se radi? Zašto se danas u Kumrovcu mladi ljudi vesele i slave jedan dan kojeg se, baš kao i ja, jedva sjećaju?

Za razliku od sadašnjeg trenutka, u ono su vrijeme obični ljudi, mladi, pa i stari, vjerovali da i za njih postoji budućnost. Zato se danas održavaju tribine s pitanjima: Je li socijalizam bio bolji? Čeka se samo da ulica prizna sebi, pa odgovori: Socijalizam će biti bolji. Ne bih nikako rekla da se radi o nostalgiji za prošlim i prošlošću, nego za budućim i budućnošću. Kolektivno – nostalgija za prošlošću postaje žudnja za budućnošću. Ili intimno – za najvažnijom minutom života, danom mladosti koji je ili zauvijek prošao ili ne dolazi.