Nesretni slučaj kad su policajci kod Donjeg Lapca pokušavali zaustaviti kombi koji je ilegalno prešao granicu, i pritom nastrijelili dvoje djece izbjeglica krijumčarenih u tom kombiju, nije jedini takav incident prošlog tjedna. U Teksasu je pogranična patrola ubila 20-godišnju Claudiu Patriciu Gómez Gonzáles koja se iz Gvatemale uputila u SAD u nadi da će ondje naći bolji život.

Ako je Hrvatska suverena država, a jest, ima pravo štititi svoje granice; ako policija nekog zaustavlja, a on ne staje, ima pravo pucati; sve je, dakle, po zakonu – jedino što je dvoje djece dobilo metak u glavu. Kao u filmu 'Malo dobrih ljudi' s Jackom Nicholsonom, Demi Moore i Tomom Cruiseom, u kojem američki marinci brane granicu, ali pritom rade ružne stvari pa stradaju slabi – jer zaštita granice je iznad svega. Kad bi, međutim, policija dobila naredbu da bude ljubazna prema izbjeglicama, da ih odvede Crvenom križu koji će im dati vodu i deke pa poslati u Njemačku da za pokretnom trakom sastavljaju automobile – policija bi i to napravila, humano i spremno. Ali onda bi se naše granice pretvorile u sito…

Kako riješiti taj teški sigurnosni i ljudski problem? Odgovor znaju dubrovački liječnici!

Prošli petak u Dubrovniku je hospitaliziran čovjek za kojeg su liječnici odmah posumnjali na ospice, što je vrlo ozbiljno za županiju gdje se djeca ne cijepe. Međutim, njegova krv je poslana na analizu u Zagreb tek u ponedjeljak. 'Temeljem dosadašnjeg dugogodišnjeg iskustva najbolji termin za slanje uzoraka je od ponedjeljka do četvrtka', objasnili su nadležni u dubrovačkoj bolnici. Netko tko je imao dvojku iz biologije i kemije, poput mene, pomislio bi da je to iz bioloških razloga, recimo mikrobi vikendom hiberniraju pa ih je nemoguće detektirati ili pak reagensi od petka do ponedjeljka upadnu u stanje antimaterije, pa epruvete eksplodiraju. Ali nije ništa od toga, kažu u bolnici: 'Kad nešto šaljemo u petak ili za vikend, često se dogodi da se ošteti ili zagubi, pa onda u ponedjeljak ujutro moramo slati opet. Zato izbjegavamo slanje bilo kakvih materijala u petak ili dane vikenda. Shvatili smo da je taj period problematičan'.

>>>Plaše vas ospice? Ne paničarite, ali ovih sedam stvari morate znati

Očaravajuća iskrenost. Doći do tako poraznog zaključka o svojim suradnicima, pa ga još tako stoički primiti, to može samo liječnik, navikao na različite grozote, a uvijek spreman pomoći. Taj uvid u idiotizam bližnjega, koji se strpljivo podnosi i pokušava se činiti najbolje u depresivnoj situaciji – pa taj bismo model mogli primijeniti i drugdje u našem društvu.

U prvom redu na čuvanje granica. Nad suverenošću ćemo bdjeti od ponedjeljka do četvrtka; tada će zapovijed biti da se puca na svakog tko ne stane, a ako stane, uperit ćemo mu cijevi u leđa i reći da se vrati odakle je stigao. U petak ćemo podići šatore i pozvati volontere te ćemo njegovati izbjeglice i slati ih onima koji ih žele ili trebaju.

Roseanne Barr, američka i svjetska komičarska zvijezda, ostala je prošli tjedan bez showa na ABC-ju jer je Obaminu savjetnicu Valerie Jarrett na Tweeteru usporedila s 'djetetom Muslimanskog bratstva i Planete majmuna'. Roseanne je svojedobno pozirala maskirana u Hitlera, uz pećnicu punu nagorenih licitarskih čovječuljaka, i to joj je bilo prošlo, ali sad joj nisu oprostili.

Kao ni onom simpatičnom HDZ-ovcu iz Dugopolja kojega još drže u austrijskom zatvoru samo zato što ima simpatije prema nacizmu. I badava mi po stoti put slušamo da je NDH bila zločinačka država, da su logori bila sramota za hrvatski narod i da je Pavelić bio izdajica i kukavica, kad opet u našem sunarodnjaku postoji neugasiva želja za odijevanjem crnih košulja i dizanjem ruke na rimski pozdrav. Zato lijepo odredimo da je sve nacističko zabranjeno od ponedjeljka do četvrtka, a u petak, kraj je tjedna, ljudi se počinju opuštati, zašto ne – mogu mjeriti kukuruz sve do nedjelje navečer, kada se počinju spremati za posao.

Roseanne je morala obrisati svoj grozan tweet, kao i SDP-ov zastupnik Nenad Stazić svoj status na Facebooku u kojem je pisalo: 'izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika'. I eto opet beskonačnih nagvaždanja o komunizmu: da, činili su zločine, ali drugi su činili još veće; da, prigrabili su vlast, ali su nas prije oslobodili; da, upropastili su državu, ali su je i izgradili… Zamorno i jalovo. Lijepo propišemo da smo od ponedjeljka do četvrtka protiv svakog totalitarizma, a od petka nadalje kulturni i akademski obrazovani ljudi mogu stati pred zid svoje garaže, ispružiti prema njemu kažiprste, zažmiriti i vikati ratata-tata-ta, zamišljajući da pred njima stoje neistomišljenici, vezanih ruku i očiju.

Pa nije drukčije ni u poslovnom svijetu. Neki plaćaju porez, neki ne; neki odu u stečaj, neki ne, a za treće se napiše i posebni zakon. Tko bi se tu snašao? Koliko bi bilo praktičnije da od ponedjeljka do četvrtka imamo tržišnu ekonomiju, a onda u petak nastupi dogovorna. U stečaj možete otići samo do četvrtka, a u petak se nude predstečajne nagodbe (posebni zakoni za gubitaše pišu se na državne i vjerske blagdane).

Moj prijatelj iz mladosti prepričao mi je anegdotu koja se dogodila njegovu ocu. Zatekao je prijatelja na Trgu bana Jelačića kako stoji pod satom i nekoga čeka, vjerojatno djevojku. 'Da', rekao je prijatelj, 'dogovorili smo se za sutra, ali ona je tako smotana da bi mogla doći i danas'. Prihvaćanje nesavršenosti ljudskih bića oblik je ljubavi. A kad nastupimo rigidno prema njima, oni se uvrijede i pišu protestna pisma vlasti, kao onaj ugostitelj iz Karlovca koji je morao srušiti nelegalnu fontanu ispred kafića ili onaj ugostitelj iz Dubrovnika koji je kažnjen zbog nelegalnih svjetiljki i terasa.

Humani odnos trampave vlasti prema traljavim građanima bio bi fleksibilan: nelegalna fontana mogla je grgoljati i prskati od petka do nedjelje, a onda bi se sklonila; možda bi se u tu svrhu mogla staviti na neke kotače. Na kotače bi se mogli staviti i ferali i štekati, pa micati preko tjedna i vraćati preko produljenog vikenda. Radi se, jednostavno, o povjerenju nesavršenih građana u državu i povjerenja nesavršene države u građane. O takvu je povjerenju govorio talijanski pisac Primo Levi, spominjući u svojim zapisima o precima jednu tetu koja bi katkada u javnosti imala potrebu pustiti vjetar; da bi to učinila bez neugodnosti, upozorila bi Levijeva barbu, koji bi potom nekoliko puta udario štapom o pod i tako prikrio možebitni kompromitirajući zvuk iz stražnjice stare dame.

Upravo je to naša situacija: u zemlji u kojoj se svi poznajemo, intimni smo poput obitelji, i svi znamo svačije slabosti. Zašto se praviti boljima nego što jesmo? Netko može prdnuti u ovom malom zatvorenom prostoru, a da ne zasmrdi svima?

Osim toga, stvar ima perspektivu. Može vam se činiti porazno da vas bolnica liječi samo od ponedjeljka do četvrtka, a poslije ne može jer će vaše nalaze, uzorke i kartone između petka i nedjelje netko u Zagrebu izgubiti ili oštetiti. Ali to uopće nije tako! Četiri dana u kojima sustav funkcionira više je od tri dana kad sustav zataji – i to za čitava 24 sata! Četiri manje tri je jedan, eto, to je matematika koja pokazuje da ipak idemo naprijed.

Da, znam, to je sporo. Dok drugi svaki tjedan otputuju u budućnost za cijelu sedmicu, mi se za sedam dana toj budućnosti približimo samo za jedan dan. Zato su nas prestigle sve zemlje istočne i južne Europe, a sad će nas početi prestizati i one iz Afrike. Međutim, jednostavno si ne možemo pomoći. Takvi smo. Ne možemo imati ljevicu bez staljinizma, desnicu bez ustaštva, privredu bez korupcije, granice bez pucanja po djeci. Ne možemo otići na pregled, a da nekom ne padne na pod epruveta s uzorkom. Jedva smo se prisilili da ćemo od ponedjeljka do četvrtka plaćati porez, izdavati račune i poštivati zakone o zaštiti prirode, ali čovjek, kao i država, ima svoje granice. I zato zapravo možemo biti sretni da se i ta četiri dana obavljaju inspekcije, cijepe djeca, mijenja ulje u kočnicama i razvrstava otpad.