Tisuće ljudi u nedjelju su navečer stajale na 'ciči zimi' kako bi proslavili brončanu medalju hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u nogometu. Zbog velike gužve stotine njih satima su čekale pred ulazom kako bi pronašli svoje mjesto u publici, a kako se navodi u objavi za medije, u ritmu njihovih pjesama, i staro i mlado, slavilo je, pjevalo i plesalo; barem tu noć kočnice su mogle popustiti. 'Kakva je ovo noć bila. Evo, pogledajte me, sav se tresem. Mislio sam da će mi srce stati od euforije', rekla je jedna od zvijezda večeri, a druga prisnažila: 'Večeras vam ostavljam svoje srce. Doslovno!'

Ne, nije riječ o prikazu službenog dočeka reprezentacije na Trgu bana Josipa Jelačića. Riječ je o objavi za medije s koncerta Duška Kuliša, folk legende iz Kreševa koji se devedesetih, vođen ljubavlju, preselio u Split, Ane Bekute, još veće folk legende iz Pribojske Banje i članice žirija regionalno popularne emisije 'Zvezde Granda', te Harisa Džinovića, ponajveće folk legende iz Sarajeva koji već trideset godina uz Božju pomoć pali sve kafane kojih je sit. Spomenuti spektakl dogodio se baš na dan dočeka u sportskoj dvorani u Dugom Selu, tek dvadesetak kilometara od Zagreba, dovoljno blizu da, kako dobacuju sarkastični tviteraši, natrpaju spomenutu trojku folk legendi u Uber, dofuraju ih na Trg i naprave dernek na kojemu bi nogometaši, ali i dobar dio publike, vjerojatno još više otkinuli.

Jer na ovom prvenstvu imamo još jednu inovaciju kad se promatra tradicionalno licemjerna kategorija nogometnih dočeka ili, još šire, nogometaša, njihovog glazbenog ukusa i mirenja istog s onim što u trenucima euforije sluša narod. Kroz doček na Trgu, u skladu s kulturno-svjetonazorskim umivanjem u režiji HNS-a, zagrebačke i državne vlasti, prošao je sanitarni kordon koji, s onim adventskim kućicama, s Trga privremeno uklanja cajke i Thompsona te nas vraća u dane ponosa i slave, u kojima su istim tim trgom žarile i palile ocvale zvijezde novog vala koje su se u osvit hrvatskog boja za narod svoj presvukle u domaće varijante Springsteena. Jer, uvjeravaju nas, 'Ružu hrvatsku' i Juru Stublića na raketi iz Chicaga slušali su sami igrači u busu nabrijavajući se za stondiranu verziju tiki-take kojom smo dogurali do svjetske bronce.

Sanitarni kordon imao je počistiti sve one pijane noći u folkotekama kada su Zdravko Mamić i njegova bratija u separeima dogovarali prodaju bijelog roblja u njemačke, engleske i talijanske gigante, u kojima bi pak rakitići, kovačići i rebići ekspresno pronašli svoje pečalbarske jarane krstajiće, shaqirije i ibrahimoviće te po cijelu noć slavili pobjede uz kible šampanjaca, hektolitre viskija i zvuke Mileta Kitića. Voditelji glazbene deratizacije dobili su i specijalan zadatak: ako nekog od njih 'ponese atmosfera' pa ipak oplete nekog klasičnog Thompsona, tipičnu varalicu za cajke koju hrvatski nogometaši koriste na domaćem terenu kad se moraju distancirati od balkanske klike u svoj mali tor, treba djelovati brzo, ali suptilno, te oteti mikrofon da ne bi pukla bruka u stranim medijima, a 'veličanstveni doček' zasjenile nove plahte tekstova o ustaškim pozdravima i bosanskohercegovačkim mikrorepublikama.

No zaboravili su na jednu stvar koju zna svaki pravi partijaner – after je bolji od partyja. Dok su komunalci na Trgu skupljali tone smeća, Prljavci fragmente svog raspadnutog benda, a Jura Stublić preostale djeliće vlastitog autorskog integriteta, u caffe baru Epic Brozo u Velikoj Gorici gazda kafića Marcelo Brozović i bludni sin Dejan Lovren programirali su loop kućnog benda na još jednu repeticiju 'Čavoglava'. Ako ste sumnjali, otvorili su je onim uzvikom za koji je Visoki prekršajni sud zaključio da je ustašluk osim ako je dio spomenutog Thompsonovog umjetničkog djela, a Vladino povjerenstvo za ispravljanje krivih granica na Drini također zaključilo da je ustašluk osim ako se nađe na grbu postrojbe koju svake godine u Kninu uredno postroji onaj Marko Skejo.

Iz te perspektive, pitamo se – što bi bilo da se reprezentacija panoramskim autobusom, umjesto na Trg, uputila u Dugo Selo, pa uz Kuliša, Bekutu i Džinovića odcajkarila svoje, umjesto da se pola države užasava nad kombinacijom kaotične režije, voditeljskog skičanja i dementnog falšanja, ne lažimo se, gerijatrijskih cover bendova rock legendi? Možda u svom tom užasu ne bismo pronašli malu pobjedu u činjenici da dinamovac Bruno Petković pjeva 'boje vena, boje Dunava' u originalu, bez Hourinog ljigavog regionalnog prilagođavanja u 'Dinama' ili 'Jadrana', ali bi, barem što se nogometaša tiče, stvari bile na svom mjestu. Jer kad se Epic Brozo i Dejan Lovren vrate u svoje radne kolektive te po folkotekama Milana i Sankt Peterburga naprave after sa svojim suigračima iz regije, ni u ludilu se neće usuditi pustiti Prljavce, Juru Stublića ni Thompsona. Ali 'I tebe sam sit kafano' i te kako hoće.