Prije svega, netko će pitati, zašto hrpa kulturnjaka, profesora, komparatista i filozofa piše čak i o ekonomiji? Pitanje je dobro, a mogući su razni odgovori. Recimo, ekonomija, za razliku od estetike ili filmske montaže, izravno dira svih, pa nije neobično da svi imaju o njoj mišljenje. No, među nama kulturnjacima i prosvjetarima jaka je i potreba da mijenjamo svijet, da knjiška znanja zamijenimo u valutu društvenih promjena (uglavnom bez rizika za našu građansku egzistenciju). No malen broj ekonomista koji je predvidio zadnju krizu, te različiti ekonomski koncepti nošenja s krizom ohrabruju i kulturnjake da se petljaju u ekonomiju, iz čistog nepovjerenja u stručnjake. Ali, kada mi pišemo o ekonomiji, nije to nikakva znanost. To je čisti aktivizam na kakav svi imamo pravo, a pošten je ako priznajemo da ne izlazi iz znanstvenog rada već iz ideoloških pozicija.

Na tom bih tragu spomenuo zanimljivu polemiku: jedni pišu da u nas vlada divlji, neregulirani kapitalizam, koji ruši ostatke socijalne države, drugi kažu da pravoga kapitalizma nikada nismo imali, već da imamo nekakav napola socijalistički sistem, državni kapitalizam balkansko-primitivnog podtipa. A u pravu su i jedni i drugi, jer polaze od različitih definicija kapitalizma. Ima dosta divljine u našem društvu, a nema dovoljno slobode koja bi uz kapitalizam trebala ići (toj se ideji u Singapuru i Hong Kongu grohotom smiju).

Posebno je zanimljiva pozicija koja kaže da ovo što živimo baš i nije kapitalizam. Taj se sustav i danas (pogotovo u aktivističkim kolumnama) promatra kao princip čistog tržišta u koje se ne petlja država, kao trgovanje i ulaganje bez ograničenja i kontrole, u kojem je sve državno sumnjivo i trebalo bi pod hitno biti privatizirano. Gledano iz te perspektive, u Hrvatskoj nema pravog kapitalizma, jer skoro svi veliki proizvođači, trgovci i davatelji usluga u postoje samo ako posluju s državom. A država, takva kakva je, podrazumijeva i političke veze, i rođake i zavičajne klubove, korupciju i pitaj boga koji je još sve principi, poput hobotnice, čvrsto drže državu u zagrljaju.

Ovo što živimo može se nazvati državnim kapitalizmom – nepravedno je mjeriti vrijednost slobodnog tržišta prema sustavu koji je tek napola slobodan. No, gdje u Evropi, Aziji ili u Amerikama postoji taj čisti kapitalizam? Padom Sovjetskog saveza političari desnice i ljevice krenuli su u pravcu slobodnog tržišta – Margaret Thatcher u Ujedinjenom kraljevstvu i Ronald Reagan u SAD-u utemeljili su put kojim su krenuli i laburist Tony Blair i demokrat Bill Clinton. Tržište se tek tada stvarno oslobodilo, približilo idealima kapitalizma, banke su spojile rizična s običnim ulaganjima, pa su manjak kontrole i višak optimizma napuhali ekonomiju preko svake mjere. I – eto nas u krizi! No, kapitalizam se i inače sastoji od uspona i padova i, da je ideologija slobode tržišta utemeljena u stvarnosti, banke, tvornice automobila i brojni drugi veliki subjekti propadali bi bez uplitanja države. I tu sada dobro dođu zaštitnici kapitalista Barack Obama i Angela Merkel.

Dakle, ne ide to po idealima; u krizi najveći zagovornici slobodnog tržišta zatraže pomoć majke države, pa iz proračuna izvlače svote prema kojima su socijalna davanja običan sitniš. Državni kapitalizam, dakako, često govori retorikom idealističkog kapitalizma, baš kao što i mi salonski ljevičari često govorimo radikalno kao da smo stara ljevica; katkada čak prijetimo da ćemo iz krize Zapada istisnuti pravedno te uistinu demokratsko društvo. Taj je idealizam, rekao bih, podjednako dalek od stvarnosti kao i idealistički kapitalizam. A napadi na divlji kapitalizam u Hrvatskoj u jednome su ipak u krivu: ovo nije nikakav posebno divlji, nekontrolirani ili rubni kapitalizam. Samo je malo lošijeg stila, jer je u nas zakasnio, jedva da je stigao vezati kravatu.

Ako je neki sustav nerazvijen, tada je često grublji i lakše je uočiti njegove mehanizme. Idealno, to znači da bismo trebali teže padati na propagandne trikove desnice i ljevice (o centru da i ne govorimo), ali u praksi to znači da je manje mehanizama kojima bismo moglo uočiti te trikove, manje iskustva razotkrivanja tajni, manje javnosti i manje pravih političara.