Prošlo je 10 godina od ulaska Hrvatske u Europsku uniju. U tu zajednicu ušli smo u trenutku iscrpljeni dugotrajnim pregovorima oko uvjeta pridruženja i petogodišnjom recesijom kojoj se nije nazirao kraj. S obzirom na našu snažnu želju za pridruženjem i jasan nacionalni konsenzus oko njega, u Uniju smo ušli s velikim zakašnjenjem, devet godina nakon prvog i šest godina nakon drugog kruga proširenja Unije na bivše komunističke zemlje srednje i istočne Europe. To kasno učlanjivanje u europski klub definitivno je imalo svoju cijenu u vidu propuštenih prilika za ostvarivanje mnogobrojnih koristi od pridruženja u kojima su uživale druge zemlje srednje i istočne Europe koje su se pridružile prije nas. Na simboličkoj razini stoga nekako i ima smisla i da smo se Uniji pridružili usred recesije, i da smo iz nje izašli godinu dana nakon pridruženja.

Ekonomske okolnosti su tako netom uoči i nakon pridruženja, naime, gotovo pa najavile što nas čeka u prvom desetljeću nakon pridruženja. A dočekalo nas je u ekonomskom smislu mnogo toga pozitivnog. Od koristi od pristupa jedinstvenom europskom tržištu, do mogućnosti korištenja europskih fondova i bespovratnih sredstava iz Nacionalnog plana za oporavak i otpornost, do ulaska u Šengenski prostor. U trenutku kada smo pridruživali Uniji BDP po stanovniku je iznosio 10.440 eura, kupovna moć tog dohotka po stanovniku je bila na 61 posto prosjeka Unije, a stopa nezaposlenosti je bila 17,3 posto. Danas, 10 godina kasnije, BDP po stanovniku iznosi 17.130 eura, njegova kupovna moć je dosegnula 73 posto europskog prosjeka, a stopa nezaposlenosti se stropoštala na 7 posto s tendencijom daljnjeg smanjivanja.

Pozitivni i negativni učinci ulaska u EU

I koliko god mi bili uronjeni u našu tekuću stvarnost i koliko god bili opterećeni našim tekućim problemima, ne možemo zanijekati da smo u posljednjih deset godina napredovali. Pa makar se kretali naprijed puževim koracima, što nam onemogućuje da odjednom ili u nekom kratkom razdoblju osjetimo poboljšanja, ako usporedimo naše stanje u sadašnjem trenutku i usporedimo ga sa stanjem u kojem smo bili prije deset godina, promjena na bolje je očita i osjetna.

Hrvatske kompanije su dobile pristup jedinstvenom europskom tržištu. I one i svi mi od tog pristupa imamo značajne ekonomske koristi. Prvi put u 40 godina Hrvatska ima manje od 100 tisuća nezaposlenih te istodobno prvi put u svojoj povijesti bilježi snažno useljavanje strane radne snage. Europski novac je ostavio svoj trag u gotovo svakoj jedinici lokalne samouprave, zbog čega je javna podrška pridruženju iznimno visoka. Javna uprava se sporo, ali sigurno, ipak reformira, a ne može se zanijekati ni da se nastavlja borba protiv korupcije.

Ulazak u Uniju donio je, međutim, i neke prilično neugodne negativnosti. Najznačajnija je smanjivanje broja stanovnika uslijed iseljavanja u druge europske zemlje. 2013. godine u zemlji je tako živjelo 4,26 milijuna ljudi, danas nas je 3,86 milijuna, odnosno 9,4 posto manje nego u trenutku pridruženja. Ovako značajno smanjenje broja stanovnika znači da se naš životni standard u proteklih deset godina ipak nije popravio onoliko nam to prije već spomenuti pokazatelji sugeriraju. Da je broj stanovnika u Hrvatskoj ostao isti kao u 2013., hrvatski BDP po stanovniku bi danas iznosio 15.520 eura, umjesto 17.130 eura.

Istovremeno, kupovna moć BDP-a po stanovniku bi se s 61 posto prosjeka Unije (koliko je ona iznosila 2013.) povećala na 66 posto, umjesto na 73 posto, koliko iznosi danas. Drugim riječima, tek polovica od ukupnog napretka u životnom standardu koji smo ostvarili u deset godina članstva u Uniji nešto je što možemo stvarno osjetiti u svojim životima. Druga polovica tog napretka je fiktivna, odnosno ona je isključivi rezultat činjenice da se nazivnik tog pokazatelja (broj stanovnika) u deset godina smanjio za 9,4 posto.

Ključni izazovi za idućih deset godina

No sada, kad je prvih deset relativno uspješnih godina članstva u Uniji iza nas, pravo je pitanje što nas očekuje u sljedećih deset? Koji su najvažniji izazovi s kojima će se naša zemlja susretati u drugom desetljeću članstva i kako se najbolje s tim izazovima suočavati?

Krenimo s izazovom svih izazova. Već spomenuto smanjenje broja stanovnika će biti i ostati naš najveći dugoročni, kako ekonomski, tako i društveni problem. Smanjenje broja stanovnika, što zbog iseljavanja, što zbog smanjenog nataliteta, već sada stvara ozbiljne probleme na tržištu rada i ograničava potencijalnu stopu ekonomskog rasta koju naša ekonomija može u optimalnim uvjetima ostvariti. Trenutno tom izazovu doskačemo više-manje stihijskim uvozom radne snage bez ikakvih vidljivih naznaka politika koje bi integrirale useljenike u naše društvo, što se može vrlo brzo manifestirati u nekim novim društvenim i političkim problemima s kojima se mi do sada nismo susretali. S obzirom na to da su negativni demografski trendovi dugoročni i s obzirom na to da ih se ne može preokrenuti ni preko noći, niti u jednom desetljeću, Hrvatskoj će u nadolazećih deset godina trebati dobro osmišljene imigracijske i integracijske politike koje će omogućiti brzi rast gospodarstva i koje će spriječiti društvenu polarizaciju i pojavu ekstremnih desnih opcija koje će se za glasove boriti na platformi borbe protiv useljavanja i naših novih stanovnika.

Kako izbjeći portugalski scenarij?

Drugi najvažniji izazov će svakako biti osigurati da Hrvatska izbjegne portugalski ekonomski scenarij. Naime, Portugal je primjer zemlje članice Unije koja je ubrzano konvergirala dok god je obilato koristila sredstva iz europskih fondova. Nakon što je intenzitet povlačenja sredstava iz europskih fondova splasnuo, portugalska ekonomija je prestala konvergirati, odnosno ona se više ne razvija dovoljno brzo da bi se dohodovni jaz između te zemlje i ostatka Europske unije nastavio smanjivati nakon što se dotok europskog novca smanjio. Hrvatska se trenutno nalazi u fazi u kojoj također intenzivno i prilično uspješno povlači sredstva iz europskih strukturnih fondova i sredstva dostupna iz Nacionalnog plana za oporavak i otpornost. I dok god je taj novac na raspolaganju, posebice vrlo obimno financiranje koje dobivamo na osnovi Nacionalnog plana za oporavak i otpornost, Hrvatska će baš kao i Portugal nastaviti rasti i konvergirati europskom prosjeku. No veliko je pitanje što će se dogoditi kada ta sredstva presuše.

Sljedeće desetljeće našeg članstva u Uniji će stoga u ekonomskom smislu najviše ovisiti o tome koliko smo uspješno definirali reforme u Nacionalnom planu za oporavak i otpornost i jesu li investicije u koje trenutno ulažemo europski novac u stanju povećati potencijalni ekonomski rast ili ne. No, kako nam je izdašno bespovratno financiranje na raspolaganju još nekoliko godina, pravi učinci reformi koje smo si zacrtali u sklopu Nacionalnog plana za oporavak i otpornost i potrošnje europskog novca neće biti vidljivi za mandata sljedeće Vlade, već tek za mandata vlade koja će se formirati u 2028. godini. Ta vlada će se ujedno suočiti i sa svim eventualnim negativnim ekonomskim posljedicama odluka koje su donesene prilikom definiranja Nacionalnog plana.

Treći najvažniji izazov koji nam se nameće u drugom desetljeću članstva u Uniji definitivno je povećanje proizvodnosti hrvatskoga gospodarstva. Vrlo niska stopa rasta proizvodnosti u prvom desetljeću članstva ograničila je i rast plaća i povećanje životnog standarda, pa onda i bržu konvergenciju hrvatske ekonomije europskom prosjeku. Da bi se pak ostvario ovaj cilj, bit će potrebno za početak smanjiti direktni i indirektni upliv politike u tržišne procese, jačati institucije i nastaviti borbu s korupcijom. Bit će potrebno provesti i čitav niz reformi usmjerenih na jačanje tržišta i otklanjanje regulatornih prepreka u poslovanju kao što su uklanjanje barijera za osnivanje poduzeća i smanjivanje troškova njihovih osnivanja, deregulacija i osnaživanje uslužnih djelatnosti, promoviranje ulaganja u istraživanje i razvoj i usvajanje novih tehnologija do promoviranja intenzivnijeg tržišnog natjecanja i ulaganja u unaprjeđivanje upravljačkih vještina i vještina zaposlenika u uslužnom sektoru. U osnovi, u sljedećih deset godina Hrvatska mora uložiti ozbiljne napore u unaprjeđivanje poslovne i investicijske klime ako želimo ubrzati rast proizvodnosti, bez kojeg nema ni održivog povećanja plaća i životnog standarda, ni privlačenja kvalitetne strane radne snage, ni poboljšanja demografske situacije.

Pitanje svih pitanja - kakav turizam želimo?

Izazova u nadolazećem desetljeću našeg članstva u Uniji ima još mnogo, od poboljšanja kvalitete pravosudnih institucija, reforme zdravstvenog sustava, do okrupnjivanja usitnjene lokalne samouprave i povećanja učinkovitosti naše poljoprivredne proizvodnje. No posljednji veliki izazov kojeg treba istaknuti tiče se smjera budućeg razvoja naše najvažnije gospodarske djelatnosti – turizam.

Naime, u nadolazećem razdoblju trebat ćemo sami dati odgovor na pitanje – kakav točno turizam želimo? Želimo li neodrživi turizam zasnovanog na eksploziji privatnog smještaja i nekomercijalnih smještajnih kapaciteta koji do maksimuma konzumiraju hrvatski prostor i opterećuju infrastrukturu uz istovremeno ostvarivanje niskih prihoda i male dodane vrijednosti? Ili pak želimo profesionalni turizam zasnovan na uravnoteženijem odnosu između privatnih i kolektivnih smještajnih kapaciteta koji bi uz manju konzumaciju prostora i manje zadiranje u funkcioniranje lokalnih zajednica ostvarivao veću dodanu vrijednost? Ako se odlučimo za prvu verziju, možemo očekivati daljnju degradaciju prostora koji predstavlja najvrjedniji hrvatski resurs, daljnje poticanje rentijerskog mentaliteta, daljnje gušenje svih drugih ekonomskih djelatnosti i daljnji niski rast proizvodnosti. Ako se pak odlučimo za drugu verziju, imat ćemo priliku lakše uvezati turističku aktivnost s drugim gospodarskim granama i omogućiti veći turistički prihod po svakom kvadratnom metru prostora koji se koristi za turističku aktivnost.

Više nego ikada do sada u naša tri desetljeća neovisnosti, naša budućnost je u našim rukama. Nakon ulaska u Europsku uniju, eurozonu i šengenski prostor, vanjski pritisci za reformiranje naše zemlje će se smanjiti i mi ćemo postati sve ovisniji o vlastitoj volji za reformama. Ako uspješno adresiramo navedena četiri izazova, imamo šansu za brži rast i ekonomski razvoj pa možda do 2033. dohvatimo 80 posto prosjeka Europske unije kada je u pitanju kupovna moć našeg dohotka po stanovniku. Ako ne budemo uspješni, možda zvuči paradoksalno, no nije nemoguće da taj cilj također svejedno dohvatimo ili da mu budemo blizu. No u tom slučaju razlog za to neće biti povećanje BDP-a, već nažalost daljnje ubrzano smanjenje broj stanovnika. Stoga je valjda jasno da u sljedećih deset godina našeg članstva u Uniji reforme doista ne smiju imati alternativu.