Koja je srednjoročno najbolja odluka što ju je u svojoj, ne osobito blistavoj, političkoj karijeri donio bivši predsjednik HDZ-a te bivši potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko? To je podnošenje ostavke na čelno mjesto stranke u lipnju 2016. Dragovoljno ili ne, na taj je način otvorio mogućnost da HDZ, nakon raspada tadašnje vladajuće koalicije s Mostom nezavisnih lista i uoči održavanja prijevremenih parlamentarnih izbora u rujnu iste godine, u relativno kratkom vremenu promijeni svog predsjednika te pokuša iznova pobijediti na izborima za Hrvatski sabor. Iako se činilo da će nakon prve neuspješne koalicije HDZ-a i Mosta, s posve neadekvatnim nestranačkim premijerom Tihomirom Oreškovićem, Karamarkova stranka otići u oporbu sljedeće četiri godine, jer se u samo nekoliko mjeseci neće uspjeti oporaviti od političkog fijaska, dogodilo se suprotno. HDZ je na izborima bez protukandidata dobio novog predsjednika, dojučerašnjeg Karamarkova kritičara, europski umivenog Andreja Plenkovića i – doveo SDP u klopku. Naime SDP-ov predsjednik Zoran Milanović rastjerao je izjavom o Plenkovićevoj majci 'vojnoj lekarki' kritičan broj birača, upisao treći poraz na parlamentarnim izborima otkako je postao predsjednikom stranke te se privremeno politički umirovio. Plenković je ostvario pobjedu, sastavio novu, kratkotrajnu koaliciju s Mostom te se kasnijim rekombinacijama u Saboru i osobito nakon sljedeće pobjede na izborima 2020. učvrstio na vlasti.

Mada su političke okolnosti u Hrvatskoj u kasno proljeće i ljeto 2016. u mnogo čemu bile jedinstvene u proteklih više od trideset i tri godine parlamentarne demokracije i višestranačja, pokazalo se da u ključnim trenucima razliku čini jedan čovjek. Neovisno je li posrijedi onaj koji odlazi ili onaj koji dolazi. I da nikad nije kasno promijeniti čelnu osobu stranke ako su joj rezultati ili izostanak njih kontraproduktivni za izborni nastup. S obzirom na to da Hrvatsku tijekom 2024., ne dođe li do većih iznenađenja, čeka triplet izbora – europski, parlamentarni i predsjednički – svakoj stranci i koaliciji koja namjerava sudjelovati na njima u fokusu mora biti predizborni triplet koji čine program, vodstvo i komunikacija. Obilježavajući prvih deset godina članstva Hrvatske u Europskoj uniji 1. srpnja 2023., HDZ i njegov predsjednik Plenković očito već imaju taj triplet. Program im se temelji na svim uspjesima koje je Plenkovićeva vlada dosad ostvarila, a koji su najvećim dijelom vezani uz hrvatsko članstvo u EU. Plenkovićevo je vodstvo u stranci i koaliciji neupitno jer je nekadašnji član Europskog parlamenta iz Hrvatske upravo na sprezi hrvatske i europske politike stvorio osobni autoritet među onima koji ga podržavaju iz različitih razloga, a i komunikacija mu je, što god o njoj mislili izvan stranke i kruga onih koji ovise o ovoj vlasti, dosljedna. Ponovi tisuću puta da si najbolji - i to će postati mantrom.

Je li Hrvatska od 1. srpnja 2013., kada je postala članicom Unije, do danas iskusila rezultatski sjajno razdoblje, za to bi u najmanju ruku trebalo temeljito analizirati sve pokazatelje razvoja i standarda. Nedvojbeno, riječ je o strateškom vanjskopolitičkom cilju oko kojega su se svojedobno okupile sve najvažnije političke stranke i akteri u zemlji, a i samo su članstvo u EU podržale dvije trećine hrvatskih birača na referendumu 2012. Hrvatska bi danas izvan EU-a bila u osjetno slabijem položaju, tim više jer zemlja kronično pati od nedostatka vlastitih kvalitetnih programa razvoja i osobito upravljačkih kadrova. Najlošija je situacija s korupcijom i kršenjem zakona, pri čemu je očigledno potrebno da europsko pravosuđe u odnosu na ono domaće korigira barem sferu u kojoj ima ovlasti. Treba li podsjetiti da su u pritvoru završavali i tada aktualni te bivši članovi Vlade, na čijem je čelu Plenković? S druge strane dobar dio ministarskih imena i u posljednja dva mandata djeluje potkapacitirano za resore kojima su na čelu. Bez politike i HDZ-a, kakve bi im bile poslovne karijere?

Naposljetku, Hrvatska je i dalje uvjerljivo pri dnu Europske unije glede glavnih makroekonomskih indikatora u skupini balkanskih zemalja, oslonjena na rentijersko gospodarstvo, nedovoljno privlačna za velike industrijske investicije te prespora u obnovi i razvoju vlastitih područja, što onih stradalih u potresu, što onih izvan urbanih i turističkih središta. Javne su nam usluge velikim dijelom slabe, vrijedna infrastruktura ili propada ili se u nju ne ulaže, domaći radnici napuštaju zemlju, a za bilo kakvu socijalnu promociju više vrijedi stranačka iskaznica nego znanje i vještine potvrđene diplomama i iskustvom. Za promjenu takvog stanja potrebno je imati uistinu hrabro, vizionarsko i uključivo vodstvo, kojemu će javni interes biti daleko ispred privatnog i stranačkog. Ima li Hrvatska takvo vodstvo? I hoće li ga imati sljedećih deset godina u Europskoj uniji? Premda u ispitivanjima javnog mnijenja gotovo uvijek dvije trećine ispitanika smatraju da zemlja ide u pogrešnom smjeru, jer itekako osjećaju svakodnevni život sa svim deficitima, u zemlji se u političkom smislu malo toga mijenja ili će se promijeniti. HDZ se s Plenkovićem na čelu od prethodnih izbora u srpnju 2020. ni u jednom relevantnom mjesečnom anketiranju birača nije spustio s prvog mjesta. S obzirom na to tko su mu suparnici, do daljnjega niti neće.

Recentna odluka stranke Možemo! da na sljedećim parlamentarnim izborima nastupi samostalno i ne koalira sa SDP-om je legitimna i – gubitnička. Ne zato što je ovako vođeni SDP vrijedan bilo kakve koalicije, nego zato što je aktualna hrvatska oporba, i pojedinačno i skupno, trenutačno nesposobna ne samo na izborima osigurati većinu u Hrvatskom saboru, nego se i artikulirati kao iole izgledna alternativa postojećoj vlasti. Temelj djelovanja svake političke stranke jest zastupati određene vrijednosti i interese te težiti tome da stekne povjerenje što većeg dijela biračkog tijela kako bi došla u poziciju da se na vlasti te vrijednosti promiču, a interesi ostvare. Da bi se takvo što dogodilo u Hrvatskoj, u Hrvatskom saboru mora se osigurati najmanje 76 zastupničkih mjesta. Kada se slušaju objašnjenja vodećih ljudi stranke Možemo!, koja su podjednako upitna i politički i logički i matematički, čuje se da će na parlamentarnim izborima 2024. stranke lijevog spektra baš kroz samostalne nastupe osvojiti natpolovičnu većinu saborskih mandata. Da idu zajedno, to bi, prema njima, odbilo birače.

Ako je vjerovati istraživanju temeljem kojeg su se u Možemo! odlučili na samostalni izborni nastup, njihovih bi se 11,3 posto u istraživanju te 14 posto za SDP u konačnici trebalo pretvoriti u blizu sedamdesetak mandata. Kako? Nudeći SDP-u točkastu koaliciju u samo nekoliko izbornih jedinica, u kojima samostalno ne bi prešao prag, Možemo! je potvrdio ono ključno: hrvatska oporba nema održiv koncept za rezultatski makar ravnopravan nastup s HDZ-om te im je izvjesnije to da će i sljedećih godina biti u oporbi i ne gajiti povjerenje među sobom. Zašto bi im onda birači ukazali svoje? Jedina dva puta kada je HDZ nakon parlamentarnih izbora silazio s vlasti, 2000. i 2011., na izborima su mu se suprotstavile šire koalicije koje su dvije godine prije samih izbora djelovale sinkrono te stjecale biračko povjerenje. Možemo! ne želi širiti svoje članstvo, njih nekoliko stotina, a kamoli da će širiti suradnju s drugim strankama. Kada se dogodine pojave na izborima, politički ograničeni na Zagreb i Pazin te na još nekoliko sredina (lani su tako ostali ispod izbornog praga na lokalnim izborima u Splitu ne želeći koalirati sa sebi sličnim opcijama), bit će već viđeni politički akter s poznatim načinom rada koji teško može privući presudan broj novih birača. Prije će odbiti one koji su im ranije ukazali povjerenje. Misli li koordinatorica Možemo! Sandra Benčić da će već dogodine poslati HDZ u ropotarnicu povijesti, doista je optimistična. Jer – prije će Možemo! postati političkom prošlošću u Hrvatskoj nego HDZ.

>>> Politički analitičar: Sandra Benčić bolji je premijerski kandidat od Peđe Grbina

Međutim nije Možemo! glavni uzrok toga što Hrvatska sljedeće godine vjerojatno neće imati neizvjesnije parlamentarne izbore te prijeko potrebnu kvalitetnu ravnotežu između vlasti i oporbe. To je SDP, čiji predsjednik Peđa Grbin, želi li dobro stranci i zemlji, treba poći stopama Karamarka i dati ostavku. Grbin je u nepune tri godine raskolio stranački klub u Saboru, stranku u Zagrebu, koja je bez vodstva već mjesecima, sveo je na nekoliko plaćenih funkcija kako bi se dodvorio Možemo!, a upravo od Možemo!, čija ga je predizborna suradnja trebala spasiti od najslabijeg izbornog rezultata od 1990-ih, doživio je odbijenicu. Neuspješan unutar i izvan SDP-a, javno nepopularan te politički nedarovit, Grbin će lako doživjeti sudbinu svoga prethodnika Davora Bernardića. Zapravo, Bernardićev koalicijski i izborni rezultat iz 2020. za Grbina je u ovom trenutku znanstvena fantastika. Možda nije kasno da, kada već ne može s Tomislavom Tomaševićem, konstruktivni razgovor ipak obavi s Tomislavom Karamarkom.