Je li moguće zamisliti nekoga od aktualnih hrvatskih političara kao središnji lik kakvog ambiciozno zamišljenog i produciranog filma? Neki bi od njih veoma dobro poslužili za političke parodije, ali teško za ozbiljnije političke drame ili primjerice napete ratne spektakle s obzirom na njihove ratne putove. Još je teže zamisliti da ih tumače svjetski poznati glumci. U odnosu na živuće političare u Hrvatskoj koji nastupaju u vlastitim filmovima i izvrsno se zabavljaju, za razliku od publike, dvije su hrvatske povijesne ličnosti koje su obilježile Drugi svjetski rat i Domovinski rat dobile svoje glumačke interprete, i to svjetski poznate. Prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana tako je nedavno utjelovio dvostruki oskarovac, u međuvremenu potamnjele holivudske karijere, Kevin Spacey u dokumentarnoj drami 'Bilo jednom u Hrvatskoj' u režiji Jakova Sedlara. Tuđmanov ratni zapovjednik u Drugom svjetskom ratu Josip Broz Tito svoga je holivudskog interpreta dobio u jednom od najvećih britanskih glumaca 20. stoljeća Richardu Burtonu, sedam puta nominiranom za Oscara. Burton je odglumio Tita u ratnom spektaklu 'Sutjeska' iz 1973. redatelja Stipe Delića, kojim je obilježeno trideset godina od jedne od najkrvavijih bitaka u Drugom svjetskom ratu na području jugoistočne Europe. Danas je od te bitke prošlo osamdeset godina.

Bitka na Sutjesci vođena je od polovice svibnja do polovice lipnja 1943. i u njoj su postrojbe Trećeg Reicha sa svojim saveznicama pokušale uništiti vodstvo antifašističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji na čelu s Titom. Titovi su partizani pretrpjeli teške gubitke, ali je cilj ofenzive izostao. Na Sutjesci, rijeci na istoku Hercegovine, najvećim su se dijelom borili i stradali hrvatski partizani iz Dalmacije, a najveći je broj boraca, njih nekoliko tisuća, bio iz Šibenika i Splita, dalmatinskih gradova koje je 1941. anektirala fašistička Italija uz privolu ustaškog režima Ante Pavelića. Naime velik je dio Dalmacije na početku Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj pripao državi Benita Mussolinija, a koji je prethodno i sponzorirao Pavelićeve ustaše. Stoga ne čudi to da se velik dio stanovnika hrvatskog juga oružano borio protiv vlastitog odnarođivanja i okupatorske vlasti. Tri dana prije završetka borbenih djelovanja na Sutjesci, u Otočcu je 13. lipnja 1943. započelo prvo, osnivačko zasjedanje Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), koje će te jeseni na svom drugom zasjedanju u Plaškom donijeti odluku o priključenju svih dijelova Hrvatske koje je, prema Rimskim ugovorima, dobila fašistička Italija.

Do važnih lipanjskih zbivanja 1943., u Hrvatskoj je već dvije godine postojao organizirani otpor Trećem Reichu Adolfa Hitlera i Mussolinijevoj Italiji. Zbog toga se u Hrvatskoj od 1991. proslavlja Dan antifašističke borbe i to, kako se službeno navodi na mrežnoj stranici Hrvatskog sabora, 'u znak sjećanja na 22. lipnja 1941., kada je u šumi Brezovici pored Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred; bila je to prva antifašistička postrojba ne samo u Hrvatskoj, nego i u ovom dijelu Europe'. Inicijator ovog praznika bio je predsjednik Tuđman, a koji se tijekom Drugog svjetskog rata i sam borio u partizanskim postrojbama. Iako je zbog hrvatskog nacionalizma utamničen u vrijeme Titove komunističke autokratske vladavine, uvijek je naglašavao Titovu ulogu vođe u antifašističkoj borbi i federalizaciji Jugoslavije te nije dopuštao promjenu naziva njegova trga u Zagrebu. Kao poznavatelj prilika u hrvatskoj i jugoslavenskoj politici tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, Tuđman je znao što znači istaknuti hrvatsku ulogu na strani antifašističke koalicije. Zbog toga se u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske iz 1990. nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskoga naroda, izražava 'u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)'.

ZAVNOH je, dakle, prema hrvatskom Ustavu dio kontinuiteta hrvatske državnosti, a NDH, kao satelitska država nacističkih i fašističkih okupatora Hrvatske, njegova negacija. Kada je temeljem antifašističke borbe i pobjede uspostavljena Narodna Republika Hrvatska unutar jugoslavenske federacije, čija je Republika Hrvatska današnja sljednica, teritorij Hrvatske se proširio od Baranje i Međimurja do Istre, Rijeke, Zadra i otoka, čime je današnja Hrvatska teritorijalno veća u odnosu na Trojednu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju iz 1918. Teško je zamisliti da bi se 1945. teritorijalno mogle širiti ratne gubitnice. Hrvatska je sa svojim antifašističkim pokretom na kraju Drugog svjetskog rata bila na pobjedničkoj strani i, što je najvažnije, na strani onih koji su se borili protiv nacističke i fašističke ideologije, u čijoj su srži rasizam, ekspanzionizam te uništavanje cijelih naroda. Baš zbog toga treba istaknuti ne samo neopisive ratne zločine poražene strane, nego i samih pobjednika, od stratišta poput Bleiburga do ubijanja stotina tisuća civila bombardiranjem. Zlo Drugog svjetskog rata, nažalost, nije samo dio prošlosti od 1939. do 1945., nego se ideje kojima je pokrenut i vođen povremeno recikliraju, kao što je slučaj s recentnom ruskom vojnom intervencijom u Ukrajini, u kojoj su rusko velikodržavlje i negiranje ukrajinske samobitnosti opravdanje za agresiju. Nešto slično zbivalo se i u kontekstu raspada bivše Jugoslavije, samo što su oružano širenje nepovredivih granica i atak na civile stigli od političara iz Beograda.

Antifašizam nije samo povijesna reakcija na političke ciljeve strahovlada u Berlinu, Rimu i Tokiju. Pritom svakako treba razlikovati ideološke posebnosti njemačkog nacizma, talijanskog fašizma i japanskog militarizma, poput primata rase i države, premda sva tri slučaja spaja isti tip agresivnog veličanja sebe i nijekanja drugih. U tom smislu ništa nije bio bolji ni sovjetski staljinizam jer je s interesima i ideologijom Trećeg Reicha ionako sklopio pakt te podijelio Poljsku 1939. Tek kada su Hitlerovi vojnici stigli pred Moskvu, a Japan napao Pearl Harbor, formirat će se pobjednička antifašistička koalicija do završetka rata. U vremenski zgusnutom, a ljudskim žrtvama najstrašnijem svjetskom sukobu u povijesti, hrvatska je uloga bila važna na mjestu koje je u ratnom vihoru i samo pretrpjelo velike gubitke. Zbog toga hrvatski Ustav apostrofira antifašizam kao otpor rasizmu koji je ustaški režim provodio protiv Srba, Židova i Roma te eliminirajući Hrvate koji su bili protivnici režima. Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj 22. lipnja prigoda je svake godine podsjetiti na dvije presudne činjenice. Prva je da se Hrvatska u Drugom svjetskom ratu našla i u građanskom ratu, u kojem su antifašisti vojno trijumfirali nad kvislinškim režimom, a postavili su ga Hitler i Mussolini. Druga je da su hrvatski ustavotvorci 1990. imali potrebu i razlog istaknuti hrvatski antifašistički pokret 1941.-1945. u definiranju hrvatske državnosti, čiji je izraz i praznik koji se svake godine obilježava 22. lipnja. U tom su pokretu sudjelovali mnogobrojni hrvatski borci i civili, ponajprije jer je Hitlerov novi poredak u konačnici značio brutalno uništavanje desetina milijuna onih koji nisu odgovarali njegovu rasističkom konceptu arijevske nadrase.

Gotovo je tragikomično da za takav koncept danas imaju razumijevanja oni koji ni na koji način ne udovoljavaju Hitlerovoj rasnoj isključivosti. No isključivost ima različite oblike i manifestacije te je također tragično kada se ruski predsjednik Vladimir Putin poziva na denacifikaciju Ukrajine koristeći se postupcima i promidžbom veoma nalik onima iz Drugog svjetskog rata. Hrvatski državni vrh, konkretno premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović, imaju u mnogo čemu različita mišljenja, uključujući rat u Ukrajini. Što se tiče poštivanja hrvatskog Ustava i vrijednosti koje su u njemu navedene, takvih razmimoilaženja ne bi smjelo biti. Mada je optimistično očekivati da bi se obojica mogla srdačno rukovati na nekoj od budućih proslava Dana antifašističke borbe u Brezovici, nema iluzija o tome što je antifašizam danas u Hrvatskoj i Europi. Zato je dobro da je barem netko iz hrvatske politike, poput predsjednika SDP-a Peđe Grbina, komemorirao hrvatske žrtve bitke na Sutjesci. Međutim, za razliku od Grbina, tadašnji predsjednik države i HDZ-a Franjo Tuđman u glavnom gradu Hrvatske nije prelazio šutke preko imena vođe antifašističkog pokreta u zemlji. SDP u Zagrebu i tu gubi na dosljednosti.