Ovo bi doista trebalo biti idilično razdoblje za Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Otkako je Kolinda Grabar Kitarović 2015. pobijedila Ivu Josipovića u drugom krugu predsjedničkih izbora, stranka je sustavno preuzimala sve poluge izvršne i zakonodavne vlasti u zemlji te u dva najveća grada u Hrvatskoj. HDZ je sa svojim koalicijskim partnerima najprije pobijedio na parlamentarnim izborima 2015., a nakon propasti prve zajedničke vlade s Mostom nezavisnih lista odmah zatim formirao i drugu, pobijedivši prethodno na prijevremenim parlamentarnim izborima 2016. Pola godine kasnije stranka je trijumfirala i na izborima u najvećem broju jedinica lokalne i regionalne samouprave, osvojivši nakon osam godina i gradonačelnički položaj u Splitu te uspjevši postati dijelom skupštinske većine i u Zagrebu, i to nakon punih sedamnaest godina čekanja.

Tako HDZ u ovom trenutku ima šeficu države, premijera i najveći broj ministarskih mjesta iz svojih redova, zatim tanku, ali i dalje stabilnu parlamentarnu većinu sa svojim predsjednikom Hrvatskog sabora te, među ostalim, gradonačelnika Splita i Milana Bandića kao gradonačelnika Zagreba koji je po svom političkom habitusu odavno pravi HDZ-ovac, a trenutačno i ne može biti nešto drugo. Pritom HDZ održava Bandićevu većinu u Skupštini Grada Zagreba, a zagrebački gradonačelnik HDZ-ovu većinu u Saboru. Kakav račun, takva ljubav.

U strahu od sudbine Ive Josipovića

No baš je Milan Bandić najavama da bi se opet mogao kandidirati za predsjednika Republike potaknuo nagađanja da HDZ na novim predsjedničkim izborima ima još poneku opciju osim podrške Kolindi Grabar Kitarović. Je li riječ samo o nastavku u biti benignih nesuglasica između aktualne predsjednice države i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, koje će se u završnici stišati radi obostranog interesa ili će se politički sukob unutar izvršne vlasti zaoštriti do odlaska jednog od njih dvoje? Na izborima ili čak promjenom ustavnih rješenja?

Konkretno, može li se dogoditi da ubuduće predsjednika Republike biraju zastupnici Hrvatskog sabora, a ne birači, kao do sada? Bi li uopće drukčiji način izbora šefa države donio bitnu promjenu nabolje ili bi takvo što bilo nepotrebno mijenjanje uhodanog i ustavno normiranog izbornog postupka u uvjetima u kojima predsjednik Republike, prema Ustavu Republike Hrvatske, ionako ne raspolaže ključnim ovlastima u vođenju unutarnje politike? Pritom ostaje nejasno, isključi li se personalna komponenta, oko čega uopće aktualni šefovi države i Vlade nikako ne uspijevaju pronaći zajednički jezik?

Čini se, kako se približavaju predsjednički izbori, da Kolinda Grabar Kitarović sve više želi utjecati i na unutarnje političke i društvene prilike kako bi naglasila svoju posebnost u odnosu na Vladu. Uostalom, sve više ispitanika u istraživanjima javnog mnijenja ne podupire aktualnu Vladu, građani smjer u kojem se zemlja kreće sve više smatraju pogrešnim, a premijer je već mjesecima najnepopularniji političar u zemlji. Ista je situacija bila i prije pet godina, samo što su tada na čelu države, Vlade i parlamenta bili – SDP-ovci. A znamo kako je sve to završilo.

Boji li se Kolinda Grabar Kitarović da bi mogla ponoviti sudbinu Ive Josipovića, godinama najpopularnijega hrvatskog političara koji je također uz nepopularnu Vladu, tada na čelu sa Zoranom Milanovićem, tražio svoj put do drugoga predsjedničkog mandata, a zatim ipak izgubio izbore i u konačnici politički nestao? S obzirom na to da su na predsjedničkim izborima teme koje su u zajedničkom djelokrugu šefa države i Vlade – vanjska politika, obrana i rad sigurnosnih službi – biračima u drugom planu u odnosu na teme zapošljavanja, plaća, standarda života, javnih službi i općenito unutarnjih prilika, predsjednica se države nastoji upravo na njima profilirati kao zagovarateljica i pokretačica razvoja. Ukratko, Kolinda Grabar Kitarović sve više djeluje kao 'premijerka umjesto premijera' iako prema Ustavu RH nema nikakve mogućnosti realizirati ono za što se zalaže, od gospodarskih mjera do populacijske politike. To je najbolje ilustrirala kada je govoreći o demografskim mjerama propustila reći koliko bi sve to koštalo, retorički se pitajući koliko košta budućnost. Takva politika prijedloga bez ozbiljnog računa i projekcija i nije ozbiljna javna politika, već upravo ono što aktualna predsjednica zamjera neodgovornim političarima.

'Četvrtpredsjednički' sustav

Nakon ustavnih promjena 2000./2001. Hrvatska je napustila polupredsjednički sustav nadahnut francuskim modelom Pete Republike i skrojen prema ličnosti prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. No Ustav i dalje omogućuje važnu ulogu šefu države u spomenutim područjima te mu osigurava legitimitet temeljen na neposrednim izborima. Je li na taj način Hrvatska, umjesto polupredsjedničkoga sustava iz 90-ih, dobila 'četvrtpredsjednički' sustav, kakav određeni tip šefa države lako može iskoristiti blokirajući šefa Vlade u zajedničkim ovlastima?

Kolinda Grabar Kitarović to je i napravila uskraćujući 2016. povjerenje bivšem ravnatelju Sigurnosno-obavještajne agencije Draganu Lozančiću, pri čemu će se kad-tad javno doznati čiji su interesi u tom slučaju bili ugroženi, nacionalni ili privatni. I dok se predsjednica u prošlosti sukobljavala sa SDP-ovim Zoranom Milanovićem, s kojim i nije tako teško biti u sukobu, te s neovisnim Tihomirom Oreškovićem, sada je u sve hladnijim odnosima s premijerom iz iste stranke. Zašto, kad je ovo prvi put nakon ustavnih promjena s početka 2000.-ih da HDZ ima sve čelne ljude vlasti iz svojih stranačkih redova?

Očito šefica države i njezin tim ne žele ponoviti 'Josipovićev scenarij', tim više jer na predsjedničkim izborima od 2000. do danas nikad nije pobijedio kandidat one stranke ili koalicije koja je u tom trenutku imala premijera. Možda pak žele preduhitriti pojavu nekoga drugog HDZ-ova kandidata – stvarnog ili prikrivenog – na predsjedničkim izborima. A možda i novu raspravu o tome treba li ubuduće predsjednika Republike birati u Hrvatskom saboru te mu dodatno suziti ovlasti.

Oko toga bi se trenutačna vodstva HDZ-a i SDP-a, ali i nekih drugih političkih stranaka, sada lako mogla usuglasiti. Međutim, to bi u ovom trenutku značilo jedino mjeru protiv Kolinde Grabar Kitarović, dok bi rasprava o tome nakon provedenih izbora protjecala na drukčiji, manje osoban način, neovisno o ishodu tih izbora.

Ipak, ostaje pitanje jesu li se sadašnja ustavna rješenja glede izbora i ovlasti predsjednika Republike pokazala učinkovitima ili bi ulogu i način izbora šefa države u bliskoj budućnosti trebalo svesti na rješenje kakvo ima, primjerice, Njemačka, s uglavnom ceremonijalnom ulogom šefa države biranog u parlamentu. Što se tiče ceremonija, Kolinda Grabar Kitarović tu postiže maksimum, ali joj očito nedostaje većeg političkog utjecaja, posebice u srazu s premijerima s kojima nikako ne postiže harmonične odnose. Eh, da joj je ona ustavna ovlast iz 1990., prema kojoj predsjednik Republike imenuje i razrješuje dužnosti predsjednika Vlade... Ili ona možda sama želi biti jednom premijerka?