Svih trideset sedam zemalja odabralo je svoje predstavnike za ovogodišnju Pjesmu Eurovizije u Liverpoolu. Ponavlja nam se scenarij s prošlogodišnjeg natjecanja u Torinu: Imamo izrazitog favorita s ogromnim šansama za pobjedu. Gdje je tu onda zabava i gdje je tu Hrvatska?
Dva mjeseca prije Eurosonga, naime, švedska predstavnica Loreen s pjesmom 'Tattoo' ima čak 40 posto šanse za pobjedu s povijesno niskim prosječnim koeficijentom od 1,83. S preko milijun streamova, Loreen uvjerljivo vodi i na ljestvici Spotifya, a drugoplasirana pjesma 'Due Vite' talijanskog predstavnika Marca Mengonija (koji po kladionicama, usput, ne kotira ni među prvih 10) ima dvostruko manje streamova, iako je talijanski predstavnik na San Remu pobijedio mjesec dana prije Loreen na švedskom Melodifestivalenu.
vezane vijesti
Nije ovo nikakvo iznenađenje. Naime Loreen čak i površni pratitelji Eurosonga pamte kao pobjednicu 2012., s 'Euphorijom', jednim od posljednjih plesnih megahitova koje je izrodilo ovo natjecanje. Loreen od 2020. izdaje glazbu pod okriljem Universala, jednog od najvećih svjetskih izdavačkih konglomerata, iz čijeg kataloga stižu i posljednja dva pobjednika Eurosonga, talijanski Måneskin i ukrajinski Kalush Orchestra. Uz besprijekornu glazbenu karijeru, švedska pjevačica pažljivo je uzgajala imidž progresivne političke aktivistice, živcirajući azerbajdžanske vlasti druženjem s protuvladinim prosvjednicima na Eurosongu u Bakuu, ali i Aleksandra Lukašenka podrškom oporbi u Bjelorusiji. Sve je to čini idealnom Eurosongovom woke ikonom, pa njezini fanovi idu toliko daleko da već biraju voditelje za Stockholm 2024. te otvoreno napadaju hrvatski dio međunarodnog žirija na švedskom natjecanju za Eurosong jer se - zamislite - udostojio dati njihovoj miljenici osam od 12 bodova.
No taman i da je Loreen toliko nedodirljiva, koliko je sve to dobro za Eurosong? Baš kao i u slučaju prošlogodišnje pobjede Ukrajine, potpuno je besmisleno pratiti natjecanje koje je unaprijed odlučeno. Tome su najveći doprinos dale kladionice: u posljednjih petnaest godina, naime, pogodile su pobjednika deset puta, a četiri puta pobijedile su pjesme koje su po koeficijentima kotirale među prvih pet. Jedino ogromno iznenađenje koje kladioničari nisu svrstavali ni među prvih 15 bila je pobjeda austrijske drag kraljice Conchite Wurst 2014. s pjesmom 'Rise Like a Phoenix'.
Ne manje važno, nakon pobjede Srbije 2007. i vraćanja brojenja glasova televotinga i žirija u omjeru 50:50, a izuzmemo li Ukrajinu koja funkcionira kao posvojeno dijete zapadne geopolitike te Azerbajdžan i Izrael, koji su pobjede izborili hrpom petrodolara i agresivnom marketinškom strategijom, na Eurosongu pobjeđuju redom bogate zapadnoeuropske i skandinavske zemlje. Siromašni Balkan i istočna Europa već godinama su tu građani drugog reda, prošle godine su još i javno osramoćeni optužbama za namještanje glasova, a svake godine značajno poskupljuje i EBU-ova participacija za sudjelovanje na Eurosongu. Kao posljedica ovakvog pritiska, od natjecanja odustaje sve više zemalja sa siromašnijim javnim servisima – ove godine to su Bugarska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija.
Sve što ćete reći kao kontraargument ovome stoji: istočna Europa i Balkan su se blokovskim glasanjem i forsiranjem napornih etno balada smučili i Bogu i narodu. Nakon što je prošao taj val počeli su slati pretežno AliExpress verzije pop pjevača s talent showova, a kad bi neka od tih država i pobijedila na Eurosongu, bankrotirala bi u pokušaju da uopće organizira natjecanje. No nije stvar u istočnoj Europi i Balkanu, već o jednakim startnim pozicijama koje već godinama ne postoje. Eurosong tako izgleda kao UEFA-ina Liga prvaka: natjecanje velikih igrača kojima se radi lažnog kolorita dodaje nekoliko živopisnih sirotinjskih ukrasa, a u pogodnom trenutku zaigra mečka, najčešće po imenu Ukrajina, kako bi digla živac ekipi oko Kremlja koja već godinama baca kletvu na taj 'festival razvrata i lošeg humora'.
Razvrata ni ove godine vjerojatno neće nedostajati, no u ovogodišnjoj ponudi fali nam, makar i loš – humor. Naime da nije bilo australske prog rock bizarnosti benda Voyager, koji sebe shvaća toliko ozbiljno da masivne hard rock rifove presiječe brutalnom huljofonskom solažom na sintisajzeru, te dramatične albanske sapunice Albine i obitelji Kelmendi, koja kao da je izašla iz scenarističkog inkubatora Željke Markić, ove godine ne bismo se imali ni čemu nasmijati.
U ponudi su tako uglavnom beskonačni sljedovi prosječnih talent show pjevača i pjevačica koje će neki scenski trik pogurati koje mjesto više ili niže na ljestvici, no kojih će se nakon tjedna u Liverpoolu malo tko sjećati. U takvoj konkurenciji dovoljno je biti malo drugačiji da bi vas zapazili, a ove godine u toj kategoriji, bar na prvu loptu, najzanimljiviji dojam ostavlja Finac Käärijä te s karizmatičnim industrial popom 'Cha Cha Cha' ozbiljno pretendira pomrsiti račune Loreen. U sličnom smjeru otišao je i predstavnik Srbije Luke Black kanalizirajući produkciju Trenta Reznora kroz zvuk ASMR generacije u 'Samo mi se spava', a naši sjeverni susjedi, Slovenci Joker Out, simpatično spajaju Arctic Monkeys i Plavi orkestar u plesnom rock komadu 'Carpe diem'.
Ipak, njihove šanse ipak su neusporedivo manje od favoritkinja sa ženskog spektra. Zasad pri vrhu kladioničarskih procjena kotiraju dva feministička bangera: Norvežanka Alessandra ruši zidove osvajačkom 'Queen of Kings' dok je češka grupa Vesna, koja je skoro diskvalificirana jer joj je jedna članica Ruskinja, odigrala na kartu feminizma da bi među favorite progurala zanimljiv panslavenski eksperimentalni pop 'My Sister's Crown'. U top 10 trenutno se vrte i dva teška podbačaja: 'izraelska Miley Cyrus' po imenu Noa Kirel s plitkim diskom 'Unicorn' te trećerazredna imitacija Konstrakte na temu – pazite sad – Edgara Allana Poea, 'Who the Hell is Edgar' austrijskog dua Teya & Salena.
Zato ove godine za Hrvatsku navijamo oportunistički: iako su Let 3 od svih pjesama koje su mogli poslati poslali najprosječniju, ona pogađa kontraški sentiment koji je Eurosongu potreban više nego ikad. Koliko god se sprdanje s Putinom čini kao laka meta na natjecanju s kojega je Rusija, čini se, trajno izbačena, Let 3 ove godine utjelovljuju jednu od rijetkih alternativa sterilnom popu koji je izgubio čak i trash šarm. Plus, ove godine u polufinalu glasa samo publika, što bi za finale trebalo biti dovoljno - na kraju krajeva, na kladionicama već neko vrijeme stabilno kotiraju kao šesnaesti. Smiješi li onda Hrvatskoj najbolji plasman u posljednjih dvadesetak godina? Saznat ćemo u Liverpoolu, gdje im žiri nikako neće biti naklonjen ako uđu u finale. No, ako kojim slučajem par žirija iz geopolitičkih razloga nasjedne na hrvatsku provokaciju, za početak neka preskoče Jacquesovo trinaesto mjesto, a onda nije daleko ni Severinino dvanaesto. Znaju to i Let 3, već su joj ga pomogli osvojiti.
