'Ča, ča-ča, ča' – iritantno odjekuje našim stanom od utorka navečer. Na pitanje kako je bilo u školi – ča, ča-ča, ča. Na podsjećanje da treba pospremiti sobu – ča, ča-ča, ča. Za one koji ne prate Euroviziju, radi se o refrenu pjesme ovogodišnjeg finskog predstavnika Käärijä. Njegova je skladba mješavina generičkog techno ritma i dance refrena koji podsjeća na seoske zabave u zabačenim skandinavskim selima. Odjeven u lateks hlače sa šiljcima i fluorescentno zelene plastične mišiće te s izvedbom koja uključuje razbijanje drvene kutije, vođenje na uzici i jahanje četvero plesača te simulaciju spolnog odnosa, spada među 'konzervativnije' u ovogodišnjem natjecanju (za one koji traže više i jače, preporuka za predstavnike Moldavije i Rumunjske).

Nema u njegovoj, baš kao ni malteškoj, njemačkoj, australskoj ili grčkoj pjesmi ništa što će im omogućiti da u javnoj svijesti prežive sljedeći četvrtak - jeftina i bizarna zabava niske kalorijske vrijednosti. Kako srećom naši dani nisu samo ozbiljne filozofske rasprave i promišljena umjetnička djela, u tom drugom dijelu subotnjih večeri naših života iskričavost i neozbiljnost izbora za pjesmu Eurovizije ima posebno mjesto. Ne manje važno, događaj je to ozbiljnog obrazovnog potencijala.

Eurosong je idealan materijal za neke važne obiteljske lekcije. Rijetko kada će se hrvatski osnovnoškolac naći pred enigmom gdje je Armenija dok gleda njihovu predstavnicu kako se u bež kožnom kompletu izvija po sceni. Moguće je da netko iz srednjoškolskih klupa pjevušeći pjesmu 'Unicorn' postavi ironično pitanje otkada je to Izrael u Europi i ako nije, zašto se natječe na kontinentalnom natjecanju? Sve to otvara cijeli niz mogućih obiteljskih geostrateških rasprava i prije nego što započne glasanje. Tek tu će doći do ludih kombinacija kada srpski žiri da 12 bodova hrvatskoj pjesmi, a 10 albanskoj – 'Ok nama, ali Albancima?'

U samom formatu natjecanja također je ugrađena složena struktura političkih odnosa moći koja zahtijeva objašnjenje – 'Zašto je to natjecanje jedino u kojem pet 'velikih' europskih zemalja ima izravan prolazak u finale?' Dok slušate i gledate azerbajdžanski duo blizanaca s gitarama kako se neuspješno bori za ulazak u finale, dajete kompleksan ekonomski odgovor – 'zbog love'. Pomno je sve tu isplanirano, od frizura, osmijeha, zastava, rodne, dobne i rasne strukture pratećih izvođača. Izvedbe su takve da često provociraju na različite načine, osim naravno politički – njih lova manje voli. Navedeno otvara prostor generacijskih polemika o kojima se inače u hrvatskim obiteljima rijetko raspravlja.

Najveća vrijednost Eurovizije je ipak da cijeloj obitelji omogućuje blesavu zabavu koja, ako je ne shvatite ozbiljno, osigurava puno smijeha i zezanja. Trenutni je to bijeg od stvarnosti u mjesto jednoroga, punašnih muškaraca u zlatnim pripijenim odijelima, ženskih noktiju dugih 50 centimetara, lažnih metalaca s pomno podšišanim bradama koji se pretvaraju da sviraju gitare, obitelji koje zazivaju Duju iz Trogira, hrabrih dekoltea i nemogućih peta, šarenih košulja i duginih zastava. Bućkuriš koji se dvaput ne može probati, ali ove subotnje večeri nema boljeg jela. U tih nekoliko sati najbolji je sastojak onaj hrvatski jer imamo predstavnike koji razumiju o čemu se radi, što treba napraviti i koji nisu 'izgubljeni' ni 'vjerni psi'– ove subote u tom europskom dupetu bit ćemo najmirisniji karanfili. Go boys!