Duško Ćurlić je komentator prijenosa od 2005. godine, kada je Eurosong održan u Kijevu u Ukrajini. Iza njega je 16. eurovizijskih prijenosa, no reći će da je izazov uvijek isti, ako ne i veći iz godine u godinu. A gledateljima je poseban gušt slušati njegov ugodan glas i zanimljive informacije. Uoči velikog subotnjeg finala razgovarali smo s njime.

Nakon prve polufinalne večeri bili ste iznenađeni time što su naši predstavnici ušli u finale. Kako gledate na plasman letovaca? Što predviđate za finale, kolike su nam šanse?

Ma nisam bio iznenađen, nego sam se iskreno i od srca nasmijao kad su nas prozvali prve. Znate, godinama čekate taj prolaz u finale, vjerujete u ove dečke i poruku koju šalju ovom pjesmom i onda u svojoj maloj komentatorskoj kabini mislite - hoće li to ljudi prepoznati ili ne. I onda našu zemlju prozovu prvu, a što ćeš nego se od srca nasmijati i čestitati. Svaka čast, dečki.

Čija vas je pjesma dojmila od ostalih natjecatelja?

Hm… Italija, apsolutno, Marco Mengoni i 'Due vite' ići će visoko, visoko, mogao bih se kladiti. Portugalka ima neku dozu šarmantne drskosti u nastupu, tu je i Izrael. Ma ima nekoliko pjesama koje će ozbiljno prema vrhu.

Puno se pisalo o Prljinoj izvedbi i puknutom glasu. Događaju li se i vama takve situacije? Što onda činite?

Sam sam u prijenosu rekao da je malo prehlađen, ali naravno da to nisam govorio na početku, da ne bi ispalo da se traži neki alibi za eventualni neprolazak. Ništa ozbiljno. Ma i s takvim glasom eto nas u finalu. Glas je čudan instrument, osjetljiv i jako osoban. Imao sam nekoliko puta te situacije, ali srećom ne moram pjevati pa je dovoljno da se malo oporavim i više spavam i sve dođe na svoje. Stres, trema, umor… sve to utječe na naš prirodni instrument.

Eurosong je godinama najgledaniji televizijski prijenos, ne samo kod nas, nego i u Europi. Što je toliko magično u njemu da ga prate i oni koji ga ne vole?

Svatko iz nekog svog razloga baci bar pogled na sve što se događa, s vremena na vrijeme prati iz dokolice, ili je zagriženi fan Eurosonga. Netko iz romantičnih, netko iz profesionalnih razloga, netko da se nasmije nekoj bizarnosti ili pokušaju kopiranja, netko jer jednostavno zna da će mu tih nekoliko dana i sati donijeti neki razlog za zabavu. Uglavnom, kolač viška koji nikome ne škodi. Ne treba ti, ali si ga pojeo. Tako nekako.

Već skoro 20 godina prenosite Eurosong, bez vas je gotovo i nezamisliv. Pakirate li se svake godine što vještije i brže - što uvijek mora biti među vašim stvarima?

Ma to mi je najmanji problem, odradim to polurobotski, hehehehe. Uz sve što moram imati, od laptopa do rezervnog mobitela (iz Düsseldorfa sam prenosio 40 minuta putem moba jer su domaćinima pale sve veze osim telekoma primjerice), uvijek mora biti sa mnom neka vrlo osobna stvar. Znate ono, nemate razloga ponijeti je, ali mora biti s vama. Nekad knjiga, nekad predmet, ali iz nekih neobjašnjivih razloga osjećaš se bolje kad je uz tebe.

Koliko se danas, kad je sve dostupno na internetu, lakše pripremiti za prijenos?

Naravno da je puno jednostavnije, ali nije poanta u tome, bar meni nije. Uvijek pokušavam naći nešto što se dogodilo tih dana na probama, neposredno prije nastupa, na presici, iz osobnog kontakta, neki vlastiti osjećaj koji ne mora biti točan, ali je osoban. Često nas domaćini mole da ne prevodimo doslovno, jer to nije uloga komentatora, već da pokušamo prenijeti osjećaj i kontekst. Izazovan je to posao i vrlo zahtjevan. Nekom si ok, nekom nisi i to je ok.

Jeste li uspjeli išta vidjeti od Liverpoola?

Iskreno, malo, jer je tempo vrlo zahtjevan, ali jesam neka opća mjesta vezana uz Beatlese i nogomet. Bar djelić toga. Ima grad neku dobru energiju, ljudi su vrlo opušteni i vole se zabavljati, na puno mjesta svira se uživo… Još je tu sada Eurosong sa svim svojim šarenilom i eto razloga da se i uz sve obaveze osjećaš dobro.

Što vas od projekata očekuje nakon Eurosonga, gdje ćemo vas moći gledati?

Kreću ljetni programi festivala, nekih događanja i prije dogovorenih poslova. Bit će dosta toga, ali iskreno - i nakon toliko godina volim ovaj posao i trudim se iz svakoga naučiti i spremiti u sebe nešto dobro. Još uvijek je tu ona pozitivna trema. Kad je ne bude, mikrofon treba 'objesiti o klin'.

A odmor?

Naravno, Dalmacija i neka moja mjesta uz drage ljude i daleko od svjetla javnosti. Treba ukrasti vrijeme za sebe, obitelj, prijatelje, ono što je doista važno. Veselilo bi me da stignem i na koji koncert ovoga ljeta, onako opušteno pratiti iz publike.