Potkraj ožujka, kad je snažan potres iz temelja prodrmao Zagreb i okolicu, izmijenivši osim građevina i nebrojene biografije, seizmolozi su povazdan govorili o mogućim stotinama, pa i tisućama, blažih podrhtavanja koja nastaju pri slijeganju podzemlja i mjesecima poslije glavnog udara. Nitko nam od njih, međutim, nije ni slovom najavio društveni potres koji može uslijediti kad se napokon krene u operacionalizaciju obnove oštećenih nekretnina. A evo ga, stigao je: nakon elementarne nepogode, sustigla nas je (ne samo Zagrepčane, dapače) i ona mentalna, podjednako razorne snage.

Do neki dan sasvim simpatični gradonačelnik Svete Nedelje, jedne od najciviliziranijih jedinica lokalne uprave u državi, čim je zasjeo (i) u saborsku klupu, prosuo je prstohvat kolosalnih bedastoća o tome kako se privatno vlasništvo u centru Zagreba (području, dakle, gdje je potres 22. ožujka ostavio najteže posljedice i ugrozio najviše egzistencija) ne bi smjelo obnavljati javnim novcem. Jer, kaže, što ima porezni obveznik iz Vukovara ili Knina financirati obnovu nečijeg privatnog stana u Zagrebu?

Jer, kaže, vlasnici tih stanova su ili financijski nepismeni, ili nemarni ili škrti, pa nisu uplaćivali osiguranje svoje nekretnine od potresa, a svi znamo da Zagreb leži na seizmološki osjetljivoj točki. Jer, kaže, nemaju sad što kukati ako žive u stančugama čija vrijednost uglavnom premašuje iznos od 2000 eura za četvorni metar: zašto ih ne prodaju, pa lijepo odsele u neki sigurniji kvart? Jer (ne kaže, ali poručuje) dosta se ta lumpenburžoazija naparazitirala na javnom novcu, a sad bi ga još i više! E neće moći! Centar Zagreba je dočekao zoru novog doba, u kojem će tamo smjeti živjeti i raditi samo oni koji imaju mnogo novca i koji su dokazali da znaju s njime!

Da je to izjavio načelnik nekoga gradića iz duboke hrvatske provincije, ili čak iz postojbine The Gradonačelnika, još bi ga se nekako i dalo razumjeti. Ali Sveta Nedjelja je niti 20 kilometara udaljena od Zagreba, štoviše, pet je ZET-ovih prigradskih autobusnih linija svakodnevno povezuje s glavnim gradom i tim famoznim centrom! Nije, dakle, posrijedi promišljanje nekog preambicioznog Bukare ili kumeka koji je Zagreb prvi put vidio tek kad su mu javili da ga tu čeka radno mjesto.

Da stvar bude zanimljivija – upravo je Sveta Nedjelja, zahvaljujući sjajnom položaju i pametnom upravljanju u posljednja dva desetljeća postala pravi magnet za investitorski kapital, ali i za imućnije Zagrepčane kojima je život u gradskoj vrevi postao odveć iritantan. Tko zna, možda je upravo to natprosječno potkoženo okruženje navelo gradonačelnika Svete Nedelje da odjednom zanemari zdrav razum i prikloni se logici parajlija koji su nanjušili lak plijen u središtu glavnoga grada i usmjerili ga da, sad kad je saborski zastupnik, bude njihov prikriveni glasnogovornik? Zašto bi to bilo nemoguće? Ne bi to bio prvi slučaj kad je loše društvo iskvarilo do jučer ispravna čovjeka…

Ako vam se ne sviđa gornja pretpostavka – nema problema, ali onda ljubazno molim da mi ponudite bolju, bilo kakvu koja bi uvjerljivije opravdala činjenicu da je jedan skoro pa Zagrepčanin toliko napadno, preko noći, zanemario podatke koje je zacijelo morao znati. Recimo, to da u centru glavnoga grada (preciznije – u četvrti Donji grad, potresom najoštećenijoj) više od polovice stalnih stanovnika čine radno neaktivni građani: djeca, učenici, studenti i penzići s mirovinama manjim od 3000 kuna. Molim također da u toj vašoj teoriji bude i barem donekle vododrživo objašnjenje zašto saborski zastupnik Zurovec spominje i proziva isključivo stanovnike centra, a ne i vlasnike obiteljskih stambenih objekata u, recimo, Markuševcu gdje je, ako tkogod više ne pamti, bio i epicentar najjačeg potresa?

Na kraju, ta bi vaša teorija morala sadržavati i pojašnjenje fakta da gradonačelnik Svete Nedelje (baš kao ni njegovi glasni istomišljenici kojekuda naokolo) ni riječju nije spomenuo Grad Zagreb, u čijem je vlasništvu impozantan broj nekretnina u centru, također oštećenih i također neosiguranih. Zašto svojem kolegi po funkciji i tituli nije poručio nešto u stilu: 'Milane, sad je pravo vrijeme da to sve prodaš, ej, dva soma kuna, pardon eura, po kvadratu umjesto da se bakćeš s plaćanjem obnove! Pa za te novce možeš pokupovat gomilu stanova po periferiji!'?

Niti tjedan dana poslije potresa, dok sam u medijima pratio sukob između Bandića i ministra Štromara, na pamet mi je pao potresni dokumentarac 'Draquila: Italija drhti', u kojem scenaristica i redateljica Sabina Guzzanti iznosi kronologiju strašnog potresa koji je 2009. razorio talijanski gradić L'Aquilu, a još više i posljedica tog potresa. Talijanski premijer u to je doba bio notorni Berlusconi, vlada je poslove obnove dodijelila najutjecajnijim građevinskim tvrtkama za pranje mafijaškog novca, obnovljeno nije gotovo ništa u sljedećih nekoliko godina, a oštećene kuće i stanove očajni su vlasnici budzašto prodavali, kako da to kažem a da se ne ponavljam, hm, onima koji imaju mnogo novca i koji su dokazali da znaju s njime.

Nisam u to vrijeme računao ni na Zurovca niti na solidnu medijsku potporu njegovim idejama i spinovima o razmaženim i škrtim veleposjednicima iz centra. Da me tad netko pitao tko bi za par mjeseci mogao prvi sročiti gentrifikacijski manifest s natruhama revolucionarne pravde, gradonačelnik Svete Nedelje ne bi mi bio ni na obodu radara. A sad mi preostaje samo da se zblenuto čudim i pitam što je prvo, kokoš ili jaje – Zurovčev manifest ili zlobni, zajedljivi, zluradi komentari kržljavo razvijenih mozgova po internetskim forumima i društvenim mrežama, istih onih koji ovih dana očajne muzičare zovu na kopanje krumpira, pa da konačno, je li, pošteno zarade za kruh? Tko je tu koga nadahnuo?