Jedan od boljih društveno-mrežnih komentara na koje sam zadnjih dana naletio glasi otprilike ovako: 'Na desnici Most, u centru Pametno-Fokus-STRIP, a na ljevici Možemo. I uopće nam više ne trebaju ni HDZ niti SDP'.

Da, tako bi to nekako izgledalo kad bismo bili barem mrvicu uravnoteženije društvo. Bez desnice (pa čak i s ponekim idiotom u svojim redovima) nema ravnovjesja u građanskim liberalnim demokracijama, baš kao ni bez ljevice (unatoč ponekom somnambulnom zazivaču prisilne eksproprijacije eksproprijatora u istoj ekipi). Mi smo, međutim, već tri desetljeća tu gdje jesmo – osuđeni na glasačku i apstinentsku inerciju, na temeljitu 'prokuženost' lažima i sebičnom neodgovornošću s jedne strane, te grintavom bezvoljnošću s druge.

Ove godine, doduše, situacija nije baš sasvim uobičajena: desnica je u javnosti svom silinom pretegla na svoju stranu, namećući svoje šuplje priče i lako zapaljive teme, tjerajući HDZ da (s figom u džepu, naravno, kako to već rade Jandroković i Bačić, Plenkovićevi odlikaši) pokuša biti još malo desnije od desnice, u čemu je uvjerljiv otprilike koliko i SDP u svojim pokušajima privlačenja lijevo dišućih birača. Naime, nemoguće je biti još degutantniji od svojih vjerolomnih derivata i dojučerašnjih sudrugova koji su te navukli u zamku i sad tvrde da si sam u nju upao. K tome još i upiru prstom u tebe: 'Ha-ha, vidi ga, a trubi okolo da je demokršćanin!'.

Pogonjena plinom, krajnja je desnica ispucala prvi šaržer i već se lagano povlači iz trabunanja o pobačaju i silovanju. Prekosutra je Dan antifašističke borbe i valja nam očekivati tematski prilagođen 'atomski zdesna', pri čemu će HDZ opet biti primoran da se nekoliko dana javno provlači kroz ideološko minsko polje koje je sam odavna postavio i usput negdje izgubio kartu. Ti su dani istovremeno i velika prilika za ljevicu, odnosno za njezinu predizbornu vidljivost – naravno, samo u slučaju da ne iziđe tek s općenitim porukama o vrijednostima antifašizma.

Kad se to smiri, evo krajnje desnice opet u neposrednoj, njima tako dragoj, blizini ženskih spolnih i reprodukcijskih organa: slijedi Hod za život. I novo HDZ-ovo koprcanje pred novinarima i suparnicima: zašto ste išli, zašto niste išli… To je, dakako, i još jedna prilika da ljevica poduzme štogod konkretno.

Kad i to prođe, za očekivati je da će Škorini (ali i ne sami njegovi) baciti zdesna neku petardu koju, uz nestrpljivi tihi hihot, čuvaju za posebne prilike, a ako je i ne bace, sve im je vrijeme ionako na raspolaganju blaćenje Pupovca, SDSS-a i uopće Srba kao takvih.

Kad smo kod Srba, mala digresija: u Srbiji se sutra održavaju izvanredni parlamentarni izbori, nakon kampanje koja je upravo zločinačka travestija demokracije. Ovo kod nas je poprilično gadljivo, ali ono što se tamo, na kraju Save događa, to je neprepričljivo. Možete vi misliti o Srbima isto što i najljuća hrvatska desnica, ali ovo što im Vučić i njegovi rade, to ni oni nisu zaslužili. Bit će tamo uskoro ozbiljnih nevolja (za desetak dana, najvjerojatnije, u Washingtonu će definitivno priznati da su popušili Kosovo) i prava je šteta što zbog domaćih tema ne možemo barem malo pomnije pratiti zbivanja u Srbiji. Ostaje tek nadati se da neke naše službe, od onih koje ne ovise o rezultatima ovdašnjih izbora, pažljivo bilježe što se ondje događa, jer bezazleno biti neće.

Hm, da, rekao sam da će digresija biti kratka, ispričavam se. Evo me učas doma.

Na ovim parlamentarnim izborima uistinu nijedan birač ne može reći da nema za koga glasati. No budući da je desnica svojom galamom i međusobnim prepucavanjem - oko stvarnih ili izmišljenih povoda - preuzela četiri petine javnog prostora, zaglušivši ostatak spektra ponude, vrlo je moguće i da broj apstinenata na kraju bude rekordan. Postoje samo dvije opcije (na vrhu sam ih spomenuo, nijedna nije desna) za koje čovjek može biti umjereno siguran da se neće olako p(r)odati, a sve ostale imaju ohoho žetonskoga potencijala – neki se, evo, već i prije brojanja glasova otvoreno nude pobjedniku, ma koji bio. Krene li u najcrnjem smjeru, čak bi se i HDZ-u moglo dogoditi da žetončiće ne zbraja, nego užasnuto gubi iz vlastitih članskih redova. Zato je, velim, skroz moguće da, unatoč uistinu raznolikoj ponudi, ovo budu izbori s najnižim postotkom izišlih glasača.

Ajde, pliz, nemojte da se to dogodi, pliz! Najljubaznije molim: prošetajte do birališta i zaokružite one koji su vam, i u kampanji i prije nje, najmanje vrijeđali zdrav razum i osjećaje.

Tu vapeću molbu upućujem već danas, jer termin za sljedeću kolumnu pada mi taman usred izborne šutnje, pa ću tad morati nešto o bioraznolikosti ili akupunkturi.