'To je strašno!'

Tako je glasila prva javna reakcija tehničkog premijera i predsjednika HDZ-a na novinarsku pretpostavku kako je Josipi Rimac možda netko iz represivnog sustava dojavio da je se prisluškuje. Prva verzija scenarija, ona prema kojoj je državna tajnica sama slučajno otkrila 'bubicu' u autu (i potom, valjda, zbunjeno otišla do prvog policajca i nevino ga upitala je li ovo možda njemu ispalo) brzo je odušila u rosu i svi se slažu, a i mi s njima, da se netko upućen obratio teti Josipi i, pročistivši grlo, započeo: 'Gospođo, gledajte, taka i taka stvar…'.

'Ta je informacija došla iz DORH-a ili policije, sigurno ne iz neke knjižnice ili odavde, iz Elke', to je bila sljedeća javna reakcija predsjednika HDZ-a i tehničke vlade iz koje se najmanje dvoje tehničkih ministara i jedna tehnička zamjenica tehničkog pročelnika premijerova ureda u javnosti smatraju poprilično upoznatima s, je li, predmetnom materijom. Potom mu je uteklo i ono s jednakim aršinima za SDP, pa se sve skupa zakotrljalo u predizborno-kampanjsko prepucavanje i napucavanje svih sa svima. A najluđe je od svega to što se pritom gotovo svi prave kao da je ovo prvi put, kao da nikad ranije u Hrvata nije bilo tog famoznog 'curenja informacija'! Alo, ljudi, pa šta vam je, ima li intime?

Curenje informacija stečevina je i vezivno tkivo demokracije, prikupljanje 'off the record' podataka (i njihova provjera, dakako) čini dvije trećine posla ponajboljih istraživačkih novinara; da nema tog curenja sasvim je izvjesno da bismo živjeli u daleko totalitarnijem uređenju, ne samo u Hrvatskoj. Zastrašujuće je i zamišljati kolika bi gomila svinjarija na svakoj razini, od općinske do planetarne, ostala u kategoriji općeprihvaćene nekažnjene 'javne tajne', kad povjerljiva informacija ne bi s vremena na vrijeme pronašla rupicu kroz koju će iscuriti među one od kojih ju se dotad krilo.

Kad je vrijeme da informacija procuri? Pa, obično u trenutku kad netko u nečemu prekardaši, a nekome drugom pukne film. Među tim drugima ima kojekakvih tipova: netko će informaciji probušiti rupicu iz osvete, netko iz materijalne koristi, netko zbog ambicije, netko da zaštiti sebe samog ili koga trećeg, a ima i onih koji će to napraviti samo zato, ne biste vjerovali, što im se jednostavno zgadilo koješta na što su naišli, ili čak i sami na neki način sudjelovali u kakvoj gadariji. Ovi posljednji su, dakako, najmalobrojniji, jer treba čovjeku baš gadno prekipjeti da svjesno povuče potez kojim će sasvim sigurno nauditi sebi, a ni simboličnu zadovoljštinu u formi kažnjavanja krivca najvjerojatnije – pogotovo u Hrvatskoj – nikad neće dočekati.

Mala digresija: evo, pada mi na pamet slučaj onog inspektora koji je novinama dao fotografije iz podruma obiteljske kuće Nadana Vidoševića. Prvo je suspendiran, onda otpušten, pa se godinama povlačio po sudovima da bi na kraju bio osuđen na šest mjeseci rada za opće dobro. Ali ne zbog tih fotografija, jer tu mu nikakav krimen nisu uspjeli dokazati, nego zato što su mu, slušaj vamo, u uredu pronašli neprijavljeno streljivo za službeni pištolj! Nemamo pojma gdje je danas taj čovjek i što je s njim, a eno nam našeg Nadana, slobodnog da svaki dan silazi u svoj podrum i do mile volje gladi krzno ubijenog polarnog medvjeda i trlja rog na prepariranoj njušci obezglavljenog rinocerusa.

Tako to ide u stare slave djedovini, ali i drugdje, i zato su daleko češći oni koji povjerljive podatke plasiraju iz neke osobne ili grupne koristi. Slučaj Josipe Rimac, doduše, nešto je drugačiji: informacija je najprije kapnula u njezino krilo, a tek je potom, gotovo simultano s uhićenjem, docurila do javnosti. Kako to?! Nepoznat netko razbio je uhodanu matricu dosadašnjeg postupanja pri otvaranju rupe za curenje i to je najvjerojatniji razlog ovog sveopćeg iščuđavanja i brzopletih izjava (na koje je, uzgred, DORH neočekivano vješto odgovorio, s gospodski drčnom suzdržanošću objavivši tek jedan članak zakona). Kako sad ovo?! Pa zar nije to moralo prvo izići u novinama, pa da rutinski krenemo po staroj špranci: prvo ignoriramo, onda falšpilamo do ruba probavnih smetnji cijele jedne nacije, zatim bacimo neku ZDS-kost da se skrene pažnja, a ako ni to ne uspije, fućkaj ga, javimo institucijama da opet odrade svoj posao, šifra 'bijeli medvjed'? Zašto sad odjednom ovako, tko je partibrejker?

Ne znam kako vi stojite s time, ali osobno sam nekako najskloniji tumačenju koje je u četvrtak na RTL-u ponudio Anto Nobilo: 'Rekao bih da se razvoj događaja približio osobama koje su morale ostati štićene, i to je bio razlog za dojavu. Jer, da je netko htio pomoći gospođi Rimac, to bi napravio još prije godinu dana'.