Izbori, znači… Okej, možemo mi to.

Trideset dana bez parlamenta, plus još tridesetak za izbore na mjestima gdje ih treba ponoviti, prisezanje zastupnica i zastupnika, predsjedničko imenovanje mandatara ili mandatarice, odabir ministara, prisezanje ministara… Potom još tridesetak za hvatanje konaca, imenovanje državnih tajnika i inih suradnika po resorima, pa onda još tjedan uložen u objašnjavanja u stilu 'čekaj, bog te tvoj, pa ne mogu ti malu odma prvi dan zaposlit' i zadovoljavanje koalicijskih naraslih apetita.

Da, stvarno, reklo bi se – nema boljeg vremena za parlamentarne izbore u zemlji gdje i dalje traju dva zadnja rata, punoj sluđenih nastavnika, učenika i roditelja, liječnika i pacijenata, s glavnim gradom kojim caruje raspojasano kolo gorskih tića i provincijom poharanom pohlepom nižih koruptivnih bića. Nema, jednostavno, boljeg tajminga, ma svijećom da ga tražiš po zemlji usahle ekonomije i rasplamsale demagogije, gdje se budućoj glavnoj odvjetnici nehotičnim propustom u programu rada ne nađe borba protiv korupcije. Doista, kad ako ne sad?

Kad bi uopće moglo biti bolje vrijeme za izbore nego u doba nedovoljno ukroćene epidemije i u iščekivanju financijskoga kolapsa, s užarenim autocestama bez turista i dovijeka privremenom zabranom trgovanja nedjeljom? Može li za izbore biti idealnijeg vremena od onoga kad se knjige ne objavljuju, filmovi ne snimaju, predstave ne igraju, koncerti ne sviraju, vremena u kojem samostalni umjetnici kao predsmrtnu pripomoć, svi skupa koliko ih imamo u zemlji – osim onih koji su u mizernoj invalidskoj mirovini, da! - iz državnog proračuna dobiju svotu za petinu manju od jednog jedinog lanca sportskih kladionica?

Nije li najlogičnije da parlament raspustiš i vladi suziš izvršne ovlasti samo na one najnužnije, 'tehničke', u trenutku kad su javna okupljanja dopuštena jedino u bogomoljama i pred stožerima civilne zaštite? Nije li to savršen trenutak za započinjanje potpuno demokratske, ravnopravne izborne kampanje? Pogotovo ako ti naruku ide čak i najdraži neprijatelj: u Srbiji su, naime, parlamentarni izbori gotovo u isto vrijeme, tako da neće biti nikakve prepreke, ni na jednoj strani, za odapinjanje otrovnih strelica preko Dunava – samo tobože otrovnih, naravno, jer bit će to zapravo razmjena predizborne humanitarne pomoći među sestrinskim strankama, toplo skutrenima u krilu Europske pučke partije. A dat će zeru ruke i još jedan iz istoga gnijezda, zajednički najbliži susjed sa sjevera, koji će se slikati uz nekakvu izmišljenu kartu Najveće Zamislive Mađarske s pripojenom Hrvatskom i Vojvodinom, tako da ovdašnji lavež može biti još bučniji i nerazgovijetniji.

Još ako prijateljska demokratska Kina ispuni obećanje i doista pošalje eskadrilu teretnih aviona s najsuvremenijim beskontaktnim toplomjerima uz pomoć kojih će volonteri kvartovske civilne zaštite ispred birališta moći ocijeniti koji glasač može pristupiti biračkome mjestu, a kojeg je radi zaštite zdravlja nacije potrebno bezodvlačno odvući u samoizolaciju – mogli bi to biti toliko uspješni izbori da ih više nikad neće trebati ni održavati!

Datum ovih ovogodišnjih ubuduće će ući u kalendar kao spomendan pod imenom Praznik demokracije, a ekipa koja sad bude izabrana u državni aparat moći će državom na aparatima neometano vladati još desetak godina, taman dok ne stasa naraštaj njihovih nasljednika, ovih kojima danas roditelji potpisuju izjave da pod punom kaznenom odgovornošću šalju dijete na krnju državnu maturu.

Uistinu vam kažem, teško je zamisliti bolje vrijeme za izbore, pogotovo ako su vam jedini stvarni konkurenti za eventualno preuzimanje vlasti Škoro, Pervan i Drele.