Od 135 dosad objavljenih komentara na ovom portalu, pet sam ih sigurno – barem dijelom – posvetio anonimnom komentatorskom šljamu koji iz kloake svoje bezimene beznačajnosti zasipa portale i forume paramentalnim fekalijama. I koliko god mi je jasno da tu lijeka nema i da je posrijedi samo ovaj suvremeni informatički alat, a ne sami idioti kojih je oduvijek bilo i bit će ih, svejedno se s vremena na vrijeme zaprepastim razinom njihove evolucijske niskosti.

Prošlog je petka portal Telegram.hr prvi objavio neslužbenu informaciju o tome kako je i Hrvatska voljna pridružiti se Njemačkoj, Francuskoj, Finskoj i Luksemburgu – prvim europskim zemljama koje su iskazale spremnost i volju da institucionalno udome nezbrinutu djecu iz izbjegličkih i migrantskih kampova u Turskoj i Grčkoj. Ima ih tamo oko 1.800, te djece mlađe od 14 godina, bespomoćne, same i nikom ništa krive. Više od 60 humanitarnih udruga uputilo je u Bruxelles i Strasbourg apel s jednostavnom računicom: kad bi svaka zemlja članica Europske unije pod svoju skrb uzela samo sedamdesetoro (70!) tih klinaca, taj bi se tužni, sramotni problem barem privremeno riješio. Njemačka je odmah uzvratila da ne može primiti više od 1.500 djece, ostali su se, uključujući i našu državu, isprva samo deklarativno izjasnili voljnima za prihvat ostalih, a hrvatski gnojitelji smjesta su ispod teksta o tome krenuli prazniti kible ksenofobičnih i zavjeroteorijskih mudroserina, tolikih i takve kakvoće da je isti portal već sutradan objavio tekst sa zgranutim naslovom: 'U što nam se društvo pretvorilo?'.

Pod njim, tim naslovom, pobrojan je naramak komentara ljudi s kojima sam bez pitanja, potpuno mimo volje, prisiljen dijeliti nacionalnost, jezik i državljanstvo. Ne pada mi, naravno, na pamet, citirati ovdje ni slovo njihove huškačke mržnje – ako to sami želite, ostavio sam vam dosta jednostavnih putokaza da to lako sami obavite i bez mene – ali ne mogu umaknuti pitanjima što me, još jednom, proganjaju.

Tko su ti ljudi; imaju li žene i djecu kojima se ne gade; sviraju li neki instrument; kako drže žlicu ili olovku; sudjeluju li u telefonskim humanitarnim akcijama; koliko pročitanih knjiga imaju u kući; jesu li u nekoj stranci; daju li žmigavac kad skreću; jesu li iskreni na ispovijedi, koliko su najviše dobili u kladionici…? I još toga, sve tako neka obična pitanja, jer posrijedi su zacijelo obični ljudi, oni koje srećemo na poslu, u samoposluzi, na roditeljskim sastancima… Ljudi poput nas, s jednakim pravima i slobodama, identičnim dužnostima i obavezama. Razlika je, vjerojatno, samo u jednom: njih nikad nije dirnuo kadar vukovarske 'djevojčice u plavom kaputiću', oni ne haju za broj u ratu pobijene ili ranjene djece Slavonskog Broda ili Sarajeva, Aleksandru Zec da i ne spominjemo, ili ono mrtvo tijelo petogodišnjaka što ga je Mediteran prije pet godina izgurao na plažu kod turskog Bodruma. Patnja i nesreća tuđe djece njihova srca nikad nisu dodirnule.

Prema najnovijim UNICEF-ovim statistikama, samo u Siriji zbog rata svakih deset sati umre jedno dijete. Ovi na grčkim otocima spasili su se od granata, bombi i rafala: netko ih je nepoznat, unatoč vlastitoj nesreći, putem uzeo za ruku ili naprtio na leđa, pa ponio dalje, u barem malo podnošljiviju neizvjesnost. Netko s neusporedivo više ljudskosti od naših internet-nacista kojima je savršeno jasno da će ta divlja, neobrazovana musava sirijčad, ako ih pustimo među sebe, odmah dozvati svoje bradate očeve, zabrađene majke i braću teroriste, pa zauvijek zagaditi, ako ne i iskorijeniti, našu tisućljetnu uljudbu i kršćansku milosrdnost. Uzet će naša radna mjesta, tući i silovati naše žene, tjerati našu djecu iz Hrvatske, davati poslove samo svojoj subraći, pljačkati naše resurse, kopati po našim kontejnerima, ponižavati naše pedere i lezbe da bi na kraju, kad sve to obave, umjesto nas oni bili za naš dom spremni!

'U što nam se društvo pretvorilo?', velim, zapitali su se kolege, ali uzalud. Uzalud zato što se – uopće nije pretvorilo! Oduvijek je bilo takvo: prenapučeno šljamom i evolucijskim talogom koji neće gubiti vrijeme kad god se nađe u prilici za izrugivanje humanosti, tlačenje slabijih, demoniziranje drugačijih i uživanje u tuđoj patnji. Stvaranje neprijatelja s one strane žice takvima će zauvijek biti važnija misija od stvaranja prijatelja na ovoj.