Zacijelo ni vi nikad u životu niste upoznali osobu koja bi vam iskreno, onako baš iz duše, priznala: 'Nemam smisla za humor' ili 'Ne, nisam nimalo duhovit(a)'. Ne postoji nitko na ovom svijetu kome bi takvo priznanje palo na pamet, nema nikoga prisebnoga tko bi za sebe kazao kako se ne umije smijati ili nasmijati druge, makar i samo povremeno. Jer humor (duhovitost, smisao za šalu i smijeh…) možda je i najvažnija između onih nekoliko ključnih razlika koje ljudski rod čine dramatično drugačijim, razvijenijim i moćnijim od svih ostalih životinja. To i zadnja neduhovita budala zna, pa zato svoju evolucijsku kariku koja nedostaje krije kao zmija noge. Štoviše, taj svoj nedostatak (jer je budala) nastoji kompenzirati napadnim zbijanjem najsirovijih šala kojima se sama najglasnije smije, uvijek prva.

Jednako tako, teško ćete naići na nekoga tko baš nimalo ne respektira tradiciju kulturnoga kruga u kojem je došao na svijet. Nekome je do onoga što su preci namrijeli stalo manje, nekome više, ali ponajviše se i ponajglasnije u tradiciju – promatranja su pokazala – zaklinju ovi iz prethodnog odlomka, oni kojima je pri rođenju zajedno s pupčanom vrpcom i smisao za humor prvo odrezan, a zatim zavezan u doživotno čvrst čvorić. Jednako kao i humor, oni i tradiciju (odnosno – samo ono što im je iz nje prihvatljivo i shvatljivo) doživljavaju nekom vrstom privatnog vlasništva, interpretabilnog isključivo na jedan jedini način – onaj njihov.

Kad se takve male ruke slože, kad se sve njihove nedostajuće karike spoje u nevidljiv, ali neprobojan lanac evolucijske i duhovne insuficijentnosti, tad postane moguće i da neki od njih, u kakvom temeljito devastiranom provincijskom gradiću, kao najveće zlo u svome kraju prikažu dvojicu muškaraca i jedno dijete s unakaženim licem trećeg odraslog, pa im lutke javno spale iako sva ta četvorica žive debelih 500 kilometara daleko od njihove lopovlukom i beznađem poharane naseobine u koju vjerojatno za života još nogom nisu kročili. I onda se, kad im ogromna većina javnosti uzvrati gromkim užasavanjem i zgražanjem, krenu vaditi na – humor i tradiciju. Pa im potom ljestve do lomače krenu javno pridržavati, rabeći slične 'argumente' tobožnje satire i drevnih narodnih običaja, njihovi podjednako zakinuti predstavnici u zakonodavnoj vlasti. Jednome od tih pritom čak nimalo ne smeta što se njegov štićenik, provincijski spalitelj suvremene ljudskosti, javno diči fotografijom uz kukasti križ, ali mu u isto vrijeme beskrajno smeta što je eto, baš njemu, netko obnoć nažvrljao isti taj simbol na kućna vrata.

Slični duhovni impotentlije dva su dana kasnije u Mostaru spalili lutku jedne odvažne novinarke, hrabre književnice i nadasve borbene žene, negdje kraj Šibenika gorjeli su Tito i Milanović, a nedaleko od Splita (možda kao zbrzani, afektivni 'tuk na utuk', ali vjerojatnije ipak kao tjednima smišljani iskaz skučene maštovitosti) užgana je i kartonska Kolinda Grabar-Kitarović. Sve te buktinje, ponosno potpaljene pred očima djece maskirane kod kuće u klauniće, bubamare, maslačke, leptiriće i pokemone, nisu ništa do li demonstracija kreativne jalovosti i učvorene, zgnječene mašte. To je u Hrvata jedina prava 'škola za život', to, a ne ona uzaludna sklepotina o kojoj nam drvi sve umornija ministrica obrazovanja. Mrzi, kradi, ponižavaj svakog slabijeg, ubij, ubij, ubij purgera/Srbina/tovara/pedera, al Hrvatsku sine voli!

Spaljivanje lutaka stvarnih osoba, svejedno živih ili mrtvih, nije nikakva posrana tradicija niti ušljiva satira, to je naprosto izraz nemoći za apstraktno mišljenje i dokaz nepostojanja, pa i odbijanja, svijesti o svijetu izvan okvira konjskih naočnjaka. Nek oni govore da sam ja i osramotio svoj grad i prestrašio stotinjak djece i užasnuo sve razumne ljude, al ja sam čuvao pradjedovsku tradiciju, a još sam ga i fino, je li, satirički spustio onim pederčinama koji bi našu katoličku djecu odgajali! Neće nami nji'ovi, hi-hi-hi…