Kao pučkoškolac jako sam volio rješavati križaljke, a najdraža mi je od svih bila ona velika skandinavka što je izlazila na (čini mi se) predzadnjoj stranici nedjeljnog izdanja Vjesnika. Da, na onom golemom formatu. Presavio bih novine, uzeo olovku, legao potrbuške na pod u dnevnom boravku i krenuo združivati riječi inače nespojive u ijednom dugom kontekstu, jer nigdje drugo, ni u mašti, kamo li u stvarnom svijetu, nije moguće da na 'prevlaku na Malaki' zajedno dođu i 'Goetheova majka' i, ne znam, 'naš pisac i prevoditelj Iso'…

A zašto vas gnjavim svojim sjećanjem na djetinjstvo, k tome i ispod naslova koji sugerira štivo neke sasvim desete naravi? Pa eto, kako bih to rekao, zato što me muči jedna enigmatična začkoljica. Pitam se naime – i nikako da nađem odgovor, jasno, inače me ne bi mučila – u kojem je točno trenutku (ne)rad nedjeljom postao ideološkom temom? Odnosno, preciznije: u kojem je trenu i na koji način slobodna nedjelja iz komunističkog ideološkog rekvizitarija preskočila u onaj katolički? Kojem su od njih bliži suvremeni sindikalisti, jer oni su također protiv radnih nedjelja? Ima li s time ikakve veze slučaj Bernarda Jurline koji je, stariji će se sjetiti, upravo s funkcije prvog sindikalista u Hrvata jedne proljetne noći 1990. otišao iz SKH da bi preskočio u HDZ i prvu Tuđmanovu vladu, na mjesto ministra rada, baš nekako u vrijeme kad je rad nedjeljom ozakonjen?

Vjesnik je, u ono doba iz prvih nekoliko redaka, bio jedini dnevni list koji je izlazio i nedjeljom, ali malo ste ga gdje tada mogli kupiti. Nama ga je u kvartu prodavao hodajući kolporter, zvoneći od vrata do vrata. U cijelom su Zagrebu radile možda samo tri trafike (one na kolodvorima i jedna na Trgu), a u trgovinama mješovitom robom novine se nisu prodavale. A sve da se i jesu – samoposluge i špeceraji nedjeljom nisu radili, baš kao ni svi drugi dućani. Boljševički je totalitarizam, shvatili ste, silom svojih zakona tjerao radne ljude i građane da sedmog dana u tjednu ne idu ni na posao niti u nabavku. Raditi su nedjeljom smjeli samo odabrani među onima koji su bili zaposleni u službama što su komunistima bile nužne da se i vikendom održe na nenarodnoj vlasti: liječnici, milicajci, tramvajci, vlakovođe, šoferi, novinari i njima slični podobnici. U ilegalnim domoljubnim krugovima za takve se diljem domovine i iseljeništva brzo proširio posprdni naziv 'dežurni'.

A onda, baš nekako u vrijeme kad je socijalistički sindikalist Jurlina smjelo zakoraknuo na svoj kratkotrajni put prema odgovornoj dužnosti ministra rada, sunce slobode napokon je granulo, crkve su širom otvorile svoja vrata, a isto su učinile i sve moguće trgovine. I nedjeljom, naravno, jer nije više bilo ni komunista niti njihove planske ekonomije koja je zatirala svaku poduzetničku inicijativu.

Danas, trideset godina kasnije (uz, doduše, jedan nespretni pokušaj zabrane rada nedjeljom koji je prije desetak godina toliko neslavno propao da ga se više nitko živ ni ne sjeća) vlast, crkva i sindikati ponovo su suborci na braniku neradne nedjelje (i) za trgovine. I zasad im dobro ide, zahvaljujući epidemiji i nacionalnom stožeru civilne zaštite koji je bez ikakve potrebe iskoraknuo iz struke i smjesta nespretno zagazio u žitko blato prozirnog politikantskog taktiziranja, stvorivši namah od nedjelje epidemideološko pitanje. Sve hrvatske trgovine preko noći su proglašene nedjeljnim inačicama one 'mokre tržnice' u Wuhanu i silnom opasnošću po zdravlje svekolikog pučanstva.

I prilično smo se lako na to privikli. Štoviše, toliko lako da će nam iz tehničke vlade i kriznog stožera za koji dan poručiti: 'Pa vidite i sami kako ste se lako privikli kad je zdravlje u pitanju, zašto da sad mijenjamo navike i vraćamo se na staro?'. I ostat će tako, kao onomad pod komunistima, sve dok ne prisegnu novi Sabor i nova Vlada, a onda će sve trgovine proraditi i nedjeljom, jer turizam, jer gospodarska kriza, jer proračun, jer ovo, jer ono…

I nikome i dalje na pamet neće padati banalno rješenje: pustimo da nedjeljom rade svi trgovci koji to hoće i globimo žestoko sve one poslodavce koji svojim radnicima za taj dan ne plaćaju dvostruku satnicu.

Zar je to zbilja tako komplicirano domisliti i provesti?