Već godinama brada mi je sasvim bijela, dok mi je kosa, ničim izazvana, uporno ostajala solidno, zdravo sredovječno smeđa. Naglu pojavu brojnih sijedih vlasi poviše uški primijetio sam lani sredinom ljeta, pa sam se odmah sjetio one stare pučke tvrdnje da ljudi naglo osijede, često i samo djelomično, "točkasto", kad prežive neki intenzivan šok. Budući da se ničeg takvog nisam mogao sjetiti, krenuo sam prebirati po glavi, tražeći što me to moglo tako jako, u neku ruku i sudbonosno, nanervirati. I ničeg se nisam sjetio osim proglašenja one maligne, dalekosežno destruktivne i (premda se nitko od ljutih nacionalista i vajnih domoljuba ni glasićem nije oglasio) veleizdaji ravne odluke Ministarstva znanosti i obrazovanja da esej iz hrvatskog jezika više neće biti obavezan dio državne mature.

Da, sjećam se i sad, bio je to onaj dan kad su se ukućani rastrčali po stanu da hitro prvo zatvore prozore a onda i uši, jer psovao sam i glasno i ružno i dugo kao malokad u životu. Ukinuti sastavak koji dokazuje razinu maturantske sposobnosti grafičkog baratanja materinskim jezikom (12 godina službeno učenim!!!) na "ispitu zrelosti" i ostaviti mogućnost da se i bez te provjere tinejdžeri upisuju na fakultete, to je isto kao i dopustiti, ne znam, izvođenje penala bez lopte, pa kako VAR presudi!

Najluđe je od svega to što se pritom nije nimalo krilo da je takva odluka donijeta ponajprije zato što su se rezultati državne mature lani pokazali još poraznijima od onih prethodne godine, pa eto, snizimo li kriterije, valjda će tad i vanjsko vrednovanje pokazati porast koeficijenta ishoda izvrsnosti, ili kako već te otužne brojke zovu po agencijama i direkcijama. Hrvatska je zastava tako zabodena na još jedan od brojnih osvojenih niskih vrhunaca.

Zašto vas sad gnjavim tim prisjećanjem na svoje, sasvim privatno, lanjsko sijedobjesje? Pa eto, em gospođa Goge već tjednima ne otvara svoj salon i glava mi je sve sličnija ostarjelom morskom ježincu, a i Ministarstvo znanosti te obrazovanja odaslalo je informaciju (ne znam još točno je li uredba, preporuka, nalog, što li) da se ove godine na državnoj maturi neće ni ispitivati niti ocjenjivati gradivo iz drugog polugodišta četvrtog razreda. Nije me toliko briga kako će na to reagirati braniteljske i srodne udruge – jer Domovinski rat se u nastavi povijesti uči ponajviše potkraj srednjoškolskog staža – budući da povijest nije obavezni predmet na državnoj maturi, ali što ćemo s tim nesretnim hrvatskim jezikom i još mu nesretnijom književnošću? Otpadaju, znači, lektirni autori iz najvećeg dijela 20. stoljeća, nitko sutrašnjim brucošima neće vanjski vrednovati poznavanje te razumijevanje Krleže i Marinkovića, Kaštelana i Pupačića, Ujevića i Vesne Parun, da ostanem samo na onim kanonskima i domaćima. Nešto će ih se o njima možda ovlaš i izokola priupitati kroz teme za esej, ali njega, znamo od lani, zrelosni ispitanici ne trebaju ni pisati. Sve u svemu – ima li ikoga tko sumnja u to da će ovogodišnji koeficijenti ishodnog izvrsja, barem što se predmeta Hrvatski jezik i književnost tiče, biti daleko bolji od prošlogodišnjih, možda čak i bolji nego ikad otkako je vanjskog vrednovanja? Eto, vidite da se može, čak i u ovako dramatičnim okolnostima!

Dok premijer na sjednici vlade govori "želimo omogućiti da generacija maturanata 2020. godine kroči dalje u život na jednakim osnovama kao što su to činili oni prije njih i oni koji će doći iza njih", on izgleda kao da misli ozbiljno, premda zacijelo i sam sluti da upravo izgovara čistu besmislicu. Naime, ako su lani maturanti morali pročitati barem dva naslova hrvatske književnosti iz druge polovice 20. stoljeća a ove godine ne moraju niti jedan, onda im osnove nisu jednake. Ako su 2019. morali pisati esej na hrvatskom jeziku, a ove ne moraju, onda su im te "jednake osnove" još i različitije. A kako će te "jednake osnove" izgledati 2021. godine - hoće li biti jednake ovogodišnjima, ili onim lanjskima, ili će se nešto "reformatorski" kompilirati?

Slična se pitanja, naravno, odnose i na sve ostale predmete iz kojih se mora ili može polagati državna matura, ali ja sam se zadržao na hrvatskom jeziku, jer on mi je i jedini alat i dom i radno mjesto i kušin i ona svakodnevna Slamnigova "zdjela bravetine u sočivici", pa sam na njega malo osjetljiviji nego na matematiku, s kojom sam oduvijek na socijalnoj distanci. Čovjek bi očekivao da će smjesta i kuku i motiku podići svi oni vazdadežurni pravopisdžije (riječ kojoj me je podučio Slamnigov prijatelj Kruno Pranjić, nije moj domišljaj, nažalost) ali ne: oni su se – baš kao i lani, prilikom ukidanja obaveznog pisanja maturalnog eseja - povukli u svoja zapozorja pa puštaju da bitku za hrvatski jezik i književnost još jednom vode oni koje su do jučer (a i opet će, ako bude sreće) nazivali komunjarama, urbanim Jugoslavenima, posrbicama, šoroševcima, promicateljima pedofilije i mrziteljima tisućljetne hrvatske uljudbe te identiteta.

Premijer nam je ono o "jednakim osnovama" govorio diskretno ali ipak uočljivo nepodšišan (odličan PR-ovski potez, o kakvom Putin, Trump i Johnson mogu samo sanjati, Vasu da ni ne spominjem) a ja zabezeknuto gledam svoj odraz u zrcalu: sjedine su se preko noći, krenuvši od jednakih osnova, eksponencijalno popele već na tri prsta poviše uški, ali nejednako! Hm, mašinica je pri ruci, a ni punk isn't dead. Travis Bickle, evo me!