'Povijest će me opravdati', rekao je Fidel Castro 1953. na sudu u Santiagu de Cuba kada mu se sudilo zbog pobune. Njegov pokušaj da svrgne diktatora Fulgencija Batistu završio je tako da mu je većina sudrugova bila ubijena ili uhićena. Bio je osuđen na 15 godina, a pomilovan nakon dvije te je s bratom Raúlom izbjegao u Meksiko. Ondje su upoznali argentinskog liječnika Che Guevaru i s njim se 1956. vratili na Kubu. Skrivali su se u brdima Sierre Maestre, privlačili sljedbenike, razvijali gerilu, osvajali sve veća područja i 1959. 30-godišnji Castro ušao je trijumfalno u Havanu.

Eksproprirao je veleposjede, nacionalizirao velike kompanije, ukinuo političke slobode, uključio crnce i Indijance u društvo i počeo graditi škole i bolnice. Castro je bio isusovački đak i diplomirani odvjetnik, i, za razliku od brata i Che Guevare, nije bio uvjereni komunist. Njegov marksizam bio je brak iz računa jer ga je zabrinjavala američka navada da intervenira po Srednjoj Americi. SAD se vojno angažirao u Meksiku 1914, u Nikaragvi 1912-33, na Haitiju 1915-34, u Dominikanskoj Republici 1916-24, a na Kubi čak triput: 1917, 1921-23. i 1933. Kubanske izbjeglice, uglavnom u Miamiju, očekivale su i četvrtu intervenciju. Kada je došla, pretvorila se u fijasko – nakon neuspjelog američkog iskrcavanja u Zaljevu svinja, SSSR je nakanio razmjestiti nuklearno oružje po Kubi. Američka mornarica blokirala je sovjetske brodove i atomski rat izbjegnut je za dlaku. Kraj smrtnog neprijateljstva SAD-a i Kube označio je tek posjet Baracka Obame ovoga proljeća – a sada je baš njemu pripala dužnost da u Bijeloj kući otvori šampanjac rezerviran za proslavu Castrove smrti.

Taj se šampanjac jako dugo hladio. Pod američkom pomorskom blokadom Kuba je ostala sve do danas odsječena od svijeta, što ju je ekonomski upropastilo. Jedini joj je trgovinski partner bio SSSR koji joj je davao naftu u zamjenu za šećernu trsku, jedini izvozni kubanski proizvod osim cigara. I liječnika: Kuba je po Africi, Latinskoj Americi i Oceaniji dosad razaslala desetke tisuća liječnika i drugog medicinskog osoblja, a najviše u Venezuelu, čak 30.000, dakako, u zamjenu za naftu.

Revolucija na izvoz

Izvozila se i Revolucija: u Peru, Boliviju, Kolumbiju i Venezuelu, uglavnom bez uspjeha. Gdje je uspjeha bilo, Amerikanci su udarili
nemilosrdno: u Čileu, Nikaragvi, Dominikanskoj Republici i na Granadi.U jednoj od tih avantura 1966. zaglavio je i Che Guevara. Castro je čak i vojno intervenirao na drugim kontinentima, u Angoli i Etiopiji, primjerice. Za to je vrijeme Kuba tonula u nestašicu svega, od povrća do toaletnog papira, od strojeva do benzina. Kubanci su otkrili da televizor može raditi i kada mu crkne katodna cijev: jednostavno se odnese u drugi grad koji je bliže odašiljaču i televizor opet proradi. Dok opet ne crkne.

No nikad nije nestalo propagande. Castro je u Guinnessovoj knjizi rekorda jer je najduže od svih govorio u UN-u: 4 sata i 29 minuta. Najduži govor održao je 1986. na Trećem kongresu Komunističke partije u Havani, 7 sati i 10 minuta (nitko se nije usudio otići na WC). Hvalio se da je preživio 634 atentata, uglavnom CIA-e. Nije se hvalio da je posmicao barem 70.000 ljudi tijekom svoje strahovlade, što se možda ne čini mnogo kada se usporedi sa stotinu milijuna žrtava komunizma u cijelom svijetu. Među grijehe Revolucije valja ubrojiti i zabranu kubanske popularne glazbe, koju je oživio tek Wim Wenders 1998. filmom 'Buena Vista Social Club'.

Glasnost i perestrojku, koje je Gorbačov 80-ih počeo uvoditi u SSSR, Castro nije pozdravio. Ništa slično nije uveo u svoju državu kojom je vladao kao i svaki drugi južnoamerički diktator. Papa Ivan Pavao II. posjetio je Kubu 1998, da se barem popravi stanje vjerskih sloboda, ali režim je i dalje bio čvrst. Doduše, Kuba se otvorila turistima koji su ondje našli zamrznute '50-e, s oldtimerima na ulicama i kolonijalnim zgradama što se mrve. Posljednji proplamsaj nade da osušeno stablo Revolucije još može dati izdanke, pružio je Castrov mladi miljenik Hugo Chávez. Rezultat njegove kratke vlasti u Venezueli jest narod na rubu gladi.

Uniforme, cigare, žene i još ponešto

Castro je zapravo najsličniji Titu. Hrabrost u mladosti donijela mu je dugotrajno uživanje na vlasti. Volio je uniforme, cigare i žene. S prvom suprugom Mirtom Díaz-Balart ima sina Fidelita, ali brak je kratko trajao. Potom je oženio Naty Revueltu s kojom ima kći Alinu, a nakon njene smrti stupio je u brak s Daliom Soto del Valle, učiteljicom s Trinidada, s kojom je imao pet sinova. Ima i dvoje izvanbračne djece, sina Jorgea Angela i kći Franciscu. Kao i Tito prevario je Ruse i naveo intelektualce da se u njega zaljube, navedimo samo Jean-Paula Sartrea. Kao i Tito održavao je kult ličnosti, tako da se od divovskih portreta ne vide grobovi neprijatelja. Obojica su potpuno promijenila društvo kojim su zavladali i našli mjesto u umovima i srcima mnogih podanika. Obojica su zemlje ostavili u ekonomskom rasulu, s golemim i neefikasnim etatističkim upravljačkim aparatom. Obojica su bili svjetski igrači čija je uloga bila neproporcionalna moći i veličini država kojima su vladali.

U Kubi se ljudi prave da rade, a država se pravi da ih plaća. Stupanj pismenosti i očekivani životni vijek u svjetskom su vrhu. Bezbrojne su obitelji raseljene, bezbrojni životi uništeni. Izvorna ideja je bila donijeti nadu milijunima potlačenih i poniženih u Južnoj Americi. Povijest će malo toga opravdati.