Mnogi su mislili da je Neven Sesardić, moj profesor i po mnogo čemu uzor, ‘skrenuo’ još davno kada se kao docent usudio objaviti vehementni napad na našeg dotad najvećeg filozofa i svog nadređenog - profesora Gaju Petrovića. Ili kada je napadao gotovo sve ostale kolege s Odsjeka za filozofiju. Mislili su da je pretjerao kada je branio svoju doktorsku tezu o fizikalizmu, prema kojem su stanja uma ‘puka’ fizikalna stanja. Neki mu ni danas ne mogu oprostiti što je objavio svoju prvu veliku knjigu protiv marksizma u vrijeme kada se za takve stvari još gubila glava. Gledajući unatrag, možda će se tješili da su ti napadi na marksiste bili bičevanje već ionako ‘mrtvoga konja’, ali oni koji bolje pamte, sjećaju se kako su njegovi spisi i knjige neposredno prije rata pokrenuli ozbiljnu lavinu antimarksizma i antikomunizma, i regrutirali značajan broj članova novoosnovanih ne-marionetskih parlamentarnih stranaka. Gledajući unatrag, Sesardićeve su kritike domaćih kolega bile ‘kikiriki’ u usporedbi s napadima koji su uslijedili na brojne slavne biologe - Stevena J. Goulda, Richarda Lewontina, Stevea Rosea, Stevena Jonesa, i filozofe znanosti poput Philipa Kitchera, ali isto tako i njihove znanstvene neprijatelje, i ne pretjerano ljevičarske heroje - poput još slavnijeg Richarda Dawkinsa, naime u usporedbi s napadima koje je objavio u svojoj najvažnijoj knjizi - Making Sense of Heritability.

Šok-efekt

Sesardić uživa u ulozi ‘odmetnika’, u tim znanstvenim i političkim ‘skretanjima’, u verbalnim napadima na domaće institucije poput HHO-a i Instituta Otvoreno društvo, ili na strane, poput Haškoga suda, te općenito u verbalnim napadima na kolege i prijatelje. Taj ‘rat protiv sviju’ vrlo neobično odudara od njegove blage pojave i ponašanja, i sigurno tvori dio njegove filozofske privlačnosti i reputacije. I možda je baš zato čudno što sada, kada je postigao gotovo svjetsku slavu (upravo takvom kombinacijom verbalnog i neverbalnog ponašanja i prvorazrednog polemiziranja), ne prestaje i dalje šokirati domaću publiku naoko minornim člancima u Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji i Feral Tribuneu.
Uredno sam čitao njegove novinske članke i bio jedan od onih čitatelja koji su se čudili. Je li George Bush pametniji od Obame? Po kojim je kriterijima HHO razvrstavao mrtve u Krajini i je li ‘za tuđu lovu’ sastavio primjereno izvješće? Travestija o ‘nadolasku bitka’? Pft. Činilo mi se da to nisu dostojne teme pisca njegovog kalibra.

Ali sada, kada je objavljena knjiga istih članaka pod naslovom Iz desne perspektive (u izdanju Večernjeg lista!), imao sam potrebu pročitati ih ponovno. I moj je dojam bio bitno drukčiji (i bitno bolji!) od dojma pri čitanju novinskih napisa. Njegov članak ‘Čari kapitalizma’, pisan je samo za ovu priliku, i bitno pridonosi oblikovanju neke zajedničke ‘ideje’ tih članaka koju možemo nazvati ‘desnom perspektivom’.

Den Haag u magarećoj klupi

Za običnog čitatelja središnji će dio knjige, zbog obnovljene aktualnosti tematike, svakako biti poglavlje ‘Haška presuda pada na ispitu iz logike’. U tom poglavlju Sesardić je tada, nakon prvostupanjske presude generalima, vrlo hrabro, gotovo isključivo logičkim sredstvima, pokazao koliko ima manjkavosti u haškoj optužnici, te kako bi čak i dokaz pojedinih dijelova optužnice još uvijek davalo malo uporišta za optužbu ‘van svake razumne sumnje’. Ne bi me čudilo da su odvjetnici, a potom i suci, pročitali Sesardićev članak prije donošenja oslobađajuće presude.

Neki su njegovi novinski članci bitno poboljšani, da bi ih studenti mogli (i morali?) čitati kao vježbu iz statistike. Njegov grafički prikaz, za većinu razmjerno složene teme Bayesovog teorema, koji autoru služi da objasni razumnost i relevantnost rasnog profiliranja u pronalaženju terorista, pripada najboljim stranicama znanstvene propedeutike.

Filozofi svih zemalje, saberite se!

Unatoč tome što se sa većinom stavova sa Sesardićem slažem (o kapitalizmu, o plaćanju školarina, o važnosti ‘liberalnog pomaka’ među novinarima i nastavnicima na fakultetima), što ne mora čuditi s obzirom da je bio moj profesor i utjecajan prijatelj, Sesardić se općenito koristi logički opravdanom, ali retorički nedovoljno uvjerljivom metodom, metodom ‘redukcije na apsurd’. Kao vrsnom polemičaru i logičaru, njemu je dovoljno da dokaže apsurdnost tuđih stavova, kako bi dokazao opravdanost vlastitog - oprečnog stava. U (znanstvenom) članku ‘Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata’, primjerice, Sesardić se poziva na istraživanja javnoga mnijenja u SAD-u koja pokazuju većinsko mišljenje protiv homoseksualnih brakova. Potom pokazuje kako su argumenti u prilog homoseksualnih brakova, posebno na primjeru knjige Igora Primorca Ethics and Sex, nedovoljno utemeljeni (netočni), iz čega slijedi neizrečeni zaključak da homoseksualne brakove ne bi trebalo dopustiti. Njegov je izrečeni zaključak dakako skromniji: ‘Posebno je razočaravajuće što su se i mnogi filozofi angažirali na tome da ovu nezavršenu debatu, u kojoj oba suprotstavljena stajališta imaju jake argumente i gdje se konačan pobjednik još jasno ne naslućuje, prikažu kao borbu između razuma i predrasude, između svjetlosti i mraka… Filozofi svih zemalja saberite se! Vi nemate što izgubiti osim svoje irelevantnosti.’ Na ovom primjeru dobro vidimo kako Sesardićeva metoda - negacija jednoga stava, još ne znači (dovoljnu) afirmaciju onog suprotnoga. Jer čak i kada bismo ‘znanstveno’ dokazali jednu od teza, bilo bi vrlo upitno u kojem bi smislu znanstveni dokaz bilo koje vrste trebao biti politički relevantan.

Logika i apsurd

Prigovor metodi ‘redukcije na apsurd’ posebno je akutan kada postavimo pitanje ‘a kakva je to zapravo desna perspektiva’? (Nota bene, većina nas, njegovih kolega i znanaca, Sesardića je nekoć doživljavala kao ‘liberala’ ili libertera). U knjizi nema nijednog članka koji je posvećen odgovoru na to, za čitatelja razmjerno važno pitanje. Primjerice, u našoj se sredini ‘desnica’ s pravom poistovjećuje s crkvom i prilično anti-znanstvenim, a često i anti-kapitalističkim stavovima. U drugim krajevima taj se politički stav povezuje s Ku-Klux-Klanom. Katkada i s fašizmom. Trebamo li Sesardića povezati s takvom političkom ‘desnicom’? (Premda se često ograđuje od takvih varijanti ‘desnice’, o vlastitoj varijanti ‘desne perspektive’ Sesardić nažalost ne piše.) Naprotiv, on na početku knjige kaže: ‘Pojmovi lijevog i desnog podliježu različitim definicijama… Usprkos tome, u mnogim sredinama ljudi uglavnom mogu svoje političke nazore prilično lako locirati negdje na jednodimenzionalnoj ljestvici lijevog i desnog.’ To je svakako točno, ali je li to dovoljno ‘razumno’, ‘logički’ ili ‘filozofski’ opravdano? I zašto bi politički kontinuum trebao biti ‘jednodimenzionalan’? Možda bi točnije bilo reći da je to političko svrstavanje (baš poput prigovora na račun Primorca i homoseksualnih brakova) jedna socijalna ‘predrasuda’ koja s filozofijom nema mnogo zajedničkog.

A kada je riječ o tim ne-ekspliciranim svrstavanjima, u tom vidljivom odustajanju od tematiziranja pojma političke’desnice’ ima još jedna vrlo važna začkoljica. Roger Scruton, desničarski filozof kojeg Sesardić citira s odobravanjem, u svojim knjigama obrazlaže zašto su predrasude važne: ‘Naše najnužnija vjerovanja možda su posve neutemeljena i možda se ne mogu utemeljiti iz naše perspektive, a pokušaj da ih opravdamo dovest će isključivo do njihova uništenja. Zamijenimo li ih apstraktnim racionalnim filozofskim sustavima, možda će netko pomisliti kako uz njih bili racionalniji i bolje opremljeni za život u modernome svijetu. Ali ustvari dogodit će se upravo obrnuto… Pravo opravdanje za predrasudu jest ono koje ju opravdava kao predrasudu, a ne kao racionalni zaključak nekog argumenta.’ Ako je to Sesardićev stav, a imamo razloga vjerovati da jest, onda spomenuta lakoća političkog svrstavanja ‘po jednoj osi’ postaje vrlo relevantan filozofski problem. Tko zna, možda je i obratno: ako je Scrutonov stav točan, tada autoru ideja političke desnice za filozofske napade ustvari više uopće nije ni potrebna.