Prošloga tjedna Institut za javne financije obavio je analizu korištenja fondova EU-a od strane jedinica lokalne i područne samouprave pod nazivom 'Pomoći Europske unije županijama gradovima i općinama od 2011. do 2014.'. Jedna od najvažnijih poruka analize koja je i medijski bila odlično popraćena jest to da 85 posto općina nije koristilo Unijina sredstva, a da ostale jedinice nisu ostvarile najbolje rezultate. Navedeni su podaci prouzrokovali prilično nezadovoljstvo onih čiji su proračuni analizirani, uz navode da interpretirani podaci nisu točni. Što je, zapravo, istina?
Prije svega, valja reći da je istraživanje korisno utoliko što skreće pažnju na još uvijek nedovoljno korištenje sredstava iz fondova EU-a od strane općina, gradova i županija. Kao što sam više puta spominjala, često nailazimo na situacije u kojima lokalni čelnici korištenjem fondova EU-a žele dobiti sljedeće lokalne izbore, a bez stvarne koristi od investicija koje bi njima bile financirane. Jednako tako, lokalna i područna samouprava još uvijek nema dovoljno jake kapacitete za pripremu, ali i provedbu projekata, što također dovodi do slabog korištenja fondova EU-a.
Međutim, situaciju ne treba promatrati isključivo iz ovoga kuta jer je i istraživanje, odnosno analiza Instituta, provedena prema specifičnoj metodologiji koja ne prikazuje potpunu sliku i zato je podatke potrebno uzeti s rezervom.
Za početak, kako i sami autori navode, za potrebe analize uzeto je razdoblje od 2011. do 2014., u kojem je Hrvatska koristila (i koristi) različite instrumente financiranja i to program IPA, tzv. male Europske strukturne i investicijske fondove (tzv. ESIF), te one koje smo počeli koristiti od 2014.
Program IPA, koji se zbog pravila koja vrijede za trošenje Unijinih sredstava koristi kroz cijelo promatrano razdoblje istraživanja, nije na raspolaganju imao tako izdašna sredstva za infrastrukturu, a ukupni je programski iznos za period od gotovo sedam godina na razini jedne godine u ESIF-u i manje od toga. S obzirom da su sredstva iz ESIF-a Hrvatskoj na raspolaganju od druge polovice 2013., nije bilo realno očekivati da će rezultati, odnosno isplate, biti vidljive tako brzo.
Također, miješanje IPA-e i ESIF-a nije dobro ne samo zbog različitih iznosa koji su na raspolaganju, nego i korisnika te metodologije pripreme i provedbe projekata, a teško je uspoređivati jedinice koje se razlikuju po indeksu razvijenosti, broju stanovnika i površini koji predstavljaju važne faktore što se uzimaju u obzir prilikom određivanja prihvatljivosti prijavitelja.
Drugi važan faktor za koji mi se čini da nije uzet u obzir jesu lokalne i regionalne razvojne agencije. Naime, županije te većina gradova osnovali su svoje razvojne agencije te njima prepustili namicanje sredstava iz EU-a. Neke su u tome bile uspješnije, a neke manje uspješne, no ovaj tekst ne pišem zato da analiziram njihov rad, već zato da naglasim da je dobar dio sredstava, posebice iz prekograničnih programa, sjedao na račune razvojnih agencija, stoga taj novac nije bio vidljiv u lokalnom proračunu, a zaista je stigao u velik dio jedinica.
Treći važan faktor su tvrtke u vlasništvu jedinica lokalne samouprave koje u ovoj financijskoj perspektivi nose velik dio projekata u sektoru okoliša i prometa. Radi se o iznosima koji se broje u desecima milijuna eura, zbog čega bi slika o korištenju fondova EU-a za njihove jedinice bila znatno drugačija.
Kada uzmemo u obzir sve navedeno, možemo zaključiti da je analiza Instituta prikazala jedan aspekt financiranja jedinica lokalne i područne samouprave, ali nije prikazala ukupno stanje koje bi uključilo sve dionike koji su u vlasništvu navedenih jedinica.
Upravo bi zato trebalo izbjegavati senzacionalističke natpise koji služe za dobru promociju, ali nisu nužno utemeljeni na stvarnoj situaciji na terenu.
Srećom, programsko razdoblje koje uključuje program IPA i tzv. mali ESIF završava ove godine, a taj završetak programskog razdoblja za posljedicu će imati to da se podaci za programsko razdoblje 2014. – 2020. ne prikazuju u kombinaciji sa sredstvima iz prethodne perspektive, stoga će javnost imati uvid u stvarne stope ugovorenih i isplaćenih sredstava.
