U Republici Hrvatskoj, koja koristi fondove EU-a više od jednog desetljeća, tek nedavno je prvi put objavljen dokument koji regulira nepravilnosti u projektima što se financiraju iz fondova EU-a, kao i pripadajuće financijske korekcije što će biti određene korisnicima koji se ogriješe o pravila ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava ili počine neku nepravilnost u provedbi postupka javne nabave ili općenito provedbi projekta.

U sadržaju navedenih pravila identificirano je 38 nepravilnosti koje se odnose na greške u provedbi postupaka javne nabave sukladno Zakonu o javnoj nabavi, zatim 19 nepravilnosti koje se odnose na pogreške u provedbi posebnih pravila javne nabave što ih primjenjuju neobveznici tog zakona, kao i 13 nepravilnosti što se odnose na ostale segmente provedbe projekata.

Važno je istaknuti to da se sve i jedna identificirana nepravilnost odnosi isključivo i samo na jednu od tri strane koje su potpisale ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava, a to je, naravno, korisnik kojeg pojedine pogreške mogu stajati i 100 posto iznosa ugovorenih bespovratnih sredstava.

Uzgred budi rečeno, objava ovih pravila predstavlja velik napredak u radu tijela unutar sustava upravljanja i kontrole Europskim strukturnim i investicijskim (ESI) fondovima u Republici Hrvatskoj jer su se dosad nepravilnosti i, podredno, financijske korekcije određivale temeljem europskih i nacionalnih pravila koja korisnicima nisu bila poznata, iako su se tijela u provedbi redovito pozivala na njih. Dakle tijelo je korisniku moglo izreći korekciju, pozivajući se na pravilo koje mu nije bilo dostupno.

Međutim apsurdima tu nije kraj.

Sustav se vrti u krug

Već dug niz godina upozoravam na činjenicu da su procedure pripreme i provedbe projekata za financiranje iz fondova EU-a pretjerano kompleksne i da opterećuju korisnike. U svakom svom istupu upozorila sam na činjenicu da će se sva ta pravila i cjelokupno birokratiziranje vratiti istom onom sustavu koji ih je propisao jer je sukus pravila takav da sustav kontrolira svaki dokument, papir i svaki zahtjev koji stavi pred korisnika. Dakle ono što danas traži od korisnika, od čega je barem polovica dokumenata nepotrebna, vratit će se tom istom tijelu na kontrolu i vrednovanje.

Upravo se u tom polju počinju događati veliki problemi jer sustavi nemaju dovoljno jake kapacitete da izvrše provjere koje su propisali, odnosno da pravovremeno i s visokom razinom preciznosti prekontroliraju sve ono što su im dostavili korisnici. Navedeno se očituje u postupcima dodjele bespovratnih sredstava, ali i u postupcima provedbe projekata u okviru kojih svjedočimo kašnjenjima u obradi izvještaja korisnika većima od pola godine. Takvo kašnjenje dovodi i do kašnjenja sredstava pa je planirani novčani tijek projekata dodatno ugrožen, a može dovesti i do povećanja troškova na strani korisnika zbog potrebe iznalaženja alternativnih izvora financiranja investicija.

Paradoksalno je i to što tijela u sustavu koja su na višoj razini forsiraju potrošnju sredstava, dok tijela koja su na nižoj razini ne mogu procesirati sve zahtjeve za nadoknadom sredstava što su stavljena pred njih.

U konačnici je cijela odgovornost prevaljena na korisnika koji je, uzevši u obzir informacije s početka ove priče, dodatno opterećen cijelim nizom nepravilnosti koje ne smije počiniti. U sustavu, prema podacima kojima trenutačno raspolažem, dosad nije bilo kažnjavanja, utvrđivanja nepravilnosti i snošenja odgovornosti zbog nepoštovanja odredbi ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava.

Kako riješiti problem?

Upravo bi zato u sustavu fondova EU-a u Republici Hrvatskoj trebalo učiniti sljedeće: korisnici bi trebali podizati tužbe protiv svih onih tijela koja ne postupaju u skladu sa svojim ugovornim obvezama. Nažalost, brzina hrvatskog pravosudnog sustava ne ide im u prilog, ali pravda je dostižna, iako spora, stoga se ne treba libiti pravosudnih epiloga u ovakvim situacijama.

Također, s obzirom na to da su zasad nepravilnosti određene isključivo za jednu ugovornu stranu, potrebno je uvesti ih i za tijela koja čine sustave upravljanja i kontrole, kao i za pojedince koji ne ostvaruju one ciljeve što su im postavljeni. U trenutku kad neki državni službenik ode na godišnji odmor, ostavivši 50-ak zahtjeva za nadoknadu korisnicima na svom stolu na period od tri tjedna, a nadređena osoba ne osigura kontinuitet u obavljanju zadataka, najprimjerenija korekcija bila bi otkaz jer to je realnost s kojom se nosi svaki onaj korisnik koji zbog toga ne može isplatiti plaću ili neki drugi projektni trošak na koji po ugovoru ima pravo.

Potrebno je istovremeno nagraditi one službenike koji naporno rade i pomažu korisnicima, ali istovremeno tražiti odgovornost onih koji ne rade. To je jedan od načina koji osigurava da suštinski izjednačimo odnos snaga u sustavu korištenja fondova EU-a te da osiguramo veću razinu iskorištenosti sredstava.