Nikada ga nisu zaboravili, a ovih dana je ponovno došao u središte hrvatske pozornosti. Peter Galbraith, prvi u nizu od sedam američkih veleposlanika u Hrvatskoj (od 1993. do 1998.), nikada nije bio klasičan diplomat i političar, a uvijek je igrao istaknutu ulogu u presudnim globalnim zbivanjima, zbog čega su ga podjednako voljeli i mrzili i Srbi i Hrvati, i vlast i oporba, i Iranci i Afganistanci, i Haag i Washington, i Zagreb i Beograd. U njegovom diplomatskom i političkom životopisu stalno su se izmjenjivale plime i oseke, pohvale i pokude, pozivi u pomoć i neočekivani otkazi, pa mu je danas (rođen 1950. godine), od svega onoga što je mogao postići, ostalo tek relativno nevažno mjesto američkog senatora u saveznoj državi Vermont.

U samoizabranoj ulozi vrlo svojeglavog, ali vrlo principijelnog veleposlanika, međunarodnog pregovarača i kriznog posrednika 'koji je prvo donosio odluke, a tek zatim pitao Washington', Peter Galbraith je uspio obraniti ono najvažnije - ugled nepotkupljivog intelektualca koji se zbog obrane istine ne boji gubitka karijere. Baš kao i prije tri godine, kada je u ulozi vrhunskog međunarodnog birokrata (zamjenik stalnog predstavnika UN-a u Afganistanu), usprkos poslodavcu (UN) i vlastitom predsjedniku (Obama), javno objelodanio da je osporavani zapadni miljenik, afganistanski predsjednik Hamid Karzai, svoj drugi mandat zaradio na podmetnutim, nelegalnim i nezakonitim izborima.

Takav je Galbraith bio još na početku karijere, kada je u tajnoj misiji u Iraku uspio dokazati da je Sadam želio uništiti Kurde zločinačkom upotrebom bojnih otrova, zbog čega je dobio niz međunarodnih pohvala. Takav je bio i kada se petnaestak godina kasnije izravno sukobio s Bushem zbog njegove politike 'komadanja Iraka', a takav je bio i u Hrvatskoj, gdje se u neslužbenoj ulozi 'američkog gubernatora' sastajao s Tuđmanom bar nekoliko puta tjedno. Prvi hrvatski predsjednik nikada mu nije mogao oprostiti što se poslije Oluje popeo na traktor srpskih izbjeglica da bi zaustavio masovnu hrvatsku odmazdu, bez obzira što je vrlo dobro znao da su upravo Galbraith i Holbrooke osigurali to da Washington pogleda na drugu stranu kada je hrvatska vojska krenula na Knin. I ne samo da u State Departmentu nisu rekli ne (ali ni da, bar službeno), već su osigurali i vrlo značajnu američku vojnu i savjetodavnu (neslužbenu) pomoć, zbog koje bi sada neki (kao što su srpski ekstremistički portali, neke organizacije za ljudska prava, Četvrta Internacionala) i Washington htjeli vidjeti u Haagu 'kao četvrtog ortaka' uz Gotovinu, Čermaka i Markača

Srbi su ga ponizili podsmijehom i odmahivanjem ruke kada je zagovarao ozloglašeni plan Z-4, kao ustupak za beogradsko-hrvatsku teritorijalnu cjelovitost, a u Hrvatskoj odmah optužili da Amerika želi uspostaviti 'državu u državi', bez obzira što se u svim važnim kuloarima znalo da je cijela ideja Z-4 samo diplomatska izmislica da bi se i Rusima (ali i nekim europskim zemljama) dokazalo da s odmetnicima nisu mogući nikakvi mirotvorni planovi. U tom je okviru  besmisleno natezanje oko tog besmislenog plana, barem privremeno, zaštitilo i hrvatske diplomatske bokove, a bez Petera Galbraitha ne bi bilo ni mirne reintegracije Podunavlja, ni Erdutskog sporazuma, kojim se sve što je oduvijek bilo hrvatsko vratilo u hrvatske granice, a Zagreb spasio od još jednog vrlo riskantnog vojnog poduhvata. Tadašnja mu je hrvatska oporba zamjerala što se odmah nije kritički oglasio zbog hrvatskih zločina nakon Oluje, dok mu neki krugovi još ni danas ne mogu oprostiti što je nagovorio Tuđmana da se preko Hrvatske u BiH nesmetano uveze iransko oružje te time ojača opasni islamski fundamentalizam, o čemu je zbog kršenja međunarodnog embarga na uvoz oružja i američki Kongres poveo veliku istragu, nakon koje je Galbraithu zauvijek zapečaćena američka diplomatska karijera.

Otpušten kao diplomat, Galbraith je vrlo brzo ponovno izrastao kao sveučilišni predavač, komentator i kolumnist u najvažnijim američkim novinama, u ulozi odvjetnika savjesti i kritičara koji se ne boji suočiti i s vrlo neugodnim istinama. I kada je riječ o Iranu, Afganistanu ili Istočnom Timoru, koji je pripremio za neovisnost, Galbraith se u pravilu vraća kao probuđena loša savjest, ali i neizbježna pouka, u vrlo širokim vremenskim krugovima. Pa tako i danas, nakon nerazumnih haških presuda, kada je ponovno podijelio hrvatsku uzburkanu javnost. Ona mu je bila još jednom zahvalna (tako je svjedočio i u Haagu) kada je otvoreno izjavio da u Oluji nije bilo klasičnog etničkog čišćenja, jer se ne mogu protjerati oni koji su već sami pobjegli, ali će ova ojađena hrvatska većina, baš kao i prije, ipak vrlo teško prihvatiti i onu drugu stranu njegove hrvatske medalje.

Tuđman se ipak 'želio riješiti Srba', a suvremena Hrvatska 'može biti ponosna što je Haagu izručila pobjedničke generale', jer bi to učinila malo koja druga zemlja, uključujući njegove vlastite Sjedinjene Američke Države. U kritici Haaga, Galbraith ruši optužnicu, a u pohvali službene Hrvatske, Galbraith izaziva dodatni bijes neutješnih hrvatskih domoljuba. Nikada samo na jednoj strani, a uvijek protiv svih jednoznačnih, jednostranih i jednoumnih okvira. On nije volio Tuđmana, ali ne pristaje da Gotovina strada zbog izmišljene krivnje, on je unaprijed znao da će Oluja izazvati 'humanitarnu katastrofu', ali nije mogao dopustiti da se nakon pokolja u Srebrenici dogodi i krvoproliće u Bihaću.

Pa ipak, možda se upravo u tom Galbraithovom paradoksu mogu pronaći i klice neke buduće, a mnogo uspješnije obrane. Kada bi odvjetnici hrvatskih generala mogli dokazati da je Haag bez pravih opravdanja izmislio bitan dio optužnice, a Hrvatska bez pogovora i ubuduće poštivala najteže međunarodne obaveze, generale se više ne bi moglo goniti zbog zavjere koje nije bilo, a Hrvatskoj bi se ipak moralo priznati da je u usporedbi s mnogim susjedima već davno odmakla s Balkana. Nakon jedne izgubljene bitke ne treba izgubiti rat, a Washington treba pustiti da obavi u tišini i miru sve što još želi i može obaviti za dobrobit Hrvatske. Galbraith se odmah umiješao među srpske izbjeglice da bi zaustavio balkanske osvetničke nalete, ali nije mogao spasiti ono što nisu znali spasiti neobuzdani Hrvati, a i sada pokušava dokazati da ova Hrvatska ima pravo hodati uzdignute glave. Čak i kada povijest ne pišu pobjednici, velike pobjede ostaju zauvijek velike, bez obzira što i u najvećim pobjedama mnogi mogu ostati – nedopustivo mali.