Ponekad jedna jedina fotografija postane simbol vremena i povijesnog događaja. Tako je bilo s fotografijom usamljenog muškarca koji stoji ispred tenka i pokoljem na trgu Tien An Men, Jeffa Widewera. Pa rat u Vijetnamu i fotografija Nicka Uta: gola vijetnamska djevojčica i njezina braća opečena napalmom. Nedavne fotografije mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu, nijema prognanička kolona Vukovaraca, logoraši iz Omarske… Stjecajem okolnosti, evo me na jugu Italije, u Bariju, na upravo otvorenoj izložbi fotografija povodom dvadesetogodišnjice albanskog egzodusa u ovaj grad.

Oni stariji među nama vjerojatno će se sjetiti albanskog egzodusa preko Jadranskog mora prije dvadeset godina, prije njihove 'baršunaste revolucije' – ako se takva ikada i dogodila. I fotografije ogromnog teretnog broda Vlora prekrcanog ljudima, kako uplovljava u luku Bari, fotografije koja je tih dana obišla svijet i također postala simbolom. Ljudi su natiskani na palubi i ogradi, a ljudski grozdovi vise s dimnjaka, s konopa i jarbola. Na sljedećoj fotografiji već skaču u more nadomak obale i plivaju, kao da se boje da bi im kopno moglo pobjeći. A zatim, veličanstvena, ali i zastrašujuća fotografija snimljena odozgo - nepregledna ljudska masa koja se iskrcala na rivu i stoji pod upeklim suncem. Prizor tih ljudi, zamrznutih u trenutku kada su se napokon dočepali čvrstog kopna, stvarno se doima biblijski. Ima ih na tisuće. Točnije, 8. kolovoza 1991. s Vlore se iskrcalo oko 20.000 albanskih izbjeglica. 'Nikada se nije dogodilo da se 20.000 imigranata iskrca s jednog jedinog broda, u jednom jedinom danu, svi zajedno u bijegu od bijede i u potrazi za nadom… Toga dana, za njih, mi smo bili Amerika', piše u uvodu kataloga izložbe Lino Patruno. Naime, riječ je o izložbi lokalnog fotografa Luce Turija, koji je i snimio ove potresne fotografije. Njegova izložba pod nazivom 'Bijeg orlova' upravo je otvorena u foajeu kazališta Petruzzelli povodom obilježavanja dvadesete obljetnice ovog događaja. Na maloj, ali dramom nabijenoj selekciji njegovih fotografija posvećenih izbjeglicama registrirana je čitava skala osjećaja, od sreće i oduševljenja pa do izgubljenosti, bola i poniženja. Turi je savjesno dokumentirao i nemile epizode, poput zatvaranja izbjeglica na lokalni nogometni stadion i bacanja hrane iz helikoptera, i njihovih ruku koje se trgaju da dohvate komade kruha.

Strogo je zabranjeno spašavati

Sve se to ponavlja i ponavljat će se s novim valovima imigranata koje more izbacuje na talijansku obalu, žive ili mrtve. U međuvremenu je Bari i pokrajina Puglia, iz koje su koncem 19. stoljeća milijuni emigrirali u Ameriku, postao tranzitni grad za imigrante. Novi imigranti bit će smješteni u jedan od prihvatnih centara upravo ovdje, a onda će, trenutačno vrlo rigidni zakoni, odlučiti o njihovoj sudbini.

I novi val imigranata pristiglih na Lampedusu bit će smješten u te centre. Rijetko tko je ranije čuo za maleni otok, bliži Africi nego Italiji, na koji već mjesecima, kao posljedica arapskog proljeća, pristižu tisuće ratnih izbjeglica iz Tunisa, Libije i čitave Afrike. O tome je snimljen i film 'Terra Ferma' (Kopno) režisera Emanuelea Crialesea, kojem je upravo dodijeljena specijalna nagrada na venecijanskoj Mostri. Ovaj film kao da je – a zapravo i jest – drugi dio priče o Albancima. Radnja se ne događa u Bariju, nego na neimenovanom otočiću gdje žive obitelji ribara. A kako se od ribolova ne može preživjeti, oni ljeti love turiste. Kad na njihov otok more izbaci prve imigrante iz sjeverne Afrike, ta im činjenica zakomplicira život, kvari obiteljske odnose, nameće dileme… Ne samo da su imigranti  'loša propaganda' za njihov mali turistički raj - nego im nameće probleme na koje nisu navikli i ne mogu ih razumjeti. Jedan ribar ih ovako sažima: je li moguće da nam zakon brani spašavati ljude iz mora? Čitavog života radili smo upravo obrnuto, pa ako je sada tako, onda je naš običaj iznad njihovog zakona.

Narode Europe, pomozi

Lijep i vrlo human film, komentirao je stariji gospodin do mene dok smo napuštali kino. Na predstavi u 18.30 bilo nas je samo desetak gledalaca ozbiljnih godina. Možda je bilo rano, možda je bilo prevruće, ali film je ipak dobio nagradu i zaslužio više gledatelja. Međutim, bavi se neugodnom problematikom. Svatko će vam ovdje reći da su se upravo građani Barija i prije dvadeset godina i danas ponijeli najbolje – institucije su te koje optužuju za restriktivne i rigidne zakonske mjere. Oni koji su i sami u svojoj povijesti iskusili siromaštvo, očaj, odlazak i strah od novog (o čemu je Crialese još ranije snimio film 'Mondo Nuovo') ne zaboravljaju to lako i lakše im je suosjećati, shvaćajući da su oni za te imigrante – Amerika. I mada se vjerojatno egzodus poput albanskog neće ponoviti, imigranti će dolaziti bez obzira na sve restriktivnije, pa i nemoralne zakone, bez obzira na podignute zidove i na prepreke koje ih čekaju. Zato jer je tamo odakle dolaze još gore. Zbog toga bi i politika prema imigraciji trebala biti racionalna, a ne politika koja se osniva na strahu. Najnoviji val imigranata, u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, služi upravo samo zato, za izazivanje straha. Od toga profitiraju samo oni političari i stranke koji obećavaju nemoguće. Za njih je strah od imigranata kvasac na kome rastu. Jednostavno, na djelu je zatvaranje, a ne otvaranje granica.

Na jednoj od fotografija Luce Turija vidi se velik grafit koji su ispisali Albanci: Popolo d’Italia, aiuto! Današnji bi imigranti mogli, pred vratima koja im vlade - ne samo talijanska - sada zatvaraju pred nosom, slobodno napisati: Popolo d’Europa, aiuto