- Alo, Mate, reci mi brzo, na drugoj sam liniji, šta ti ono imaš od škole?
- Misliš zapravo, ili...?
- Pitam te samo šta imaš od škole.
- A šta bi tribalo, samo reci.

Tako je, ugrubo, u predreformskoj fazi samostalne Hrvatske izgledalo političko kadroviranje. Tjedni i tjedni dragocjenog vremena gubili su se na stjecanje odgovarajuće stručne spreme za neki politikom blagoslovljeni posao, pregarale su fotokopirke, zli bankari tukli su masnu lovu na transakcijskim provizijama, svećenici su obolijevali od PTSP-a zbog nebrojenih ispovijedi u stilu 'psovao sam, oče, i majku i Boga i sve svece, i tom pravilniku i onome tko ga je smislio...' A onda su došle dugo najavljivane i zazivane reforme. Reforme, reforme i samo reforme.

- Alo, Slavene, daj mi šibni link na onaj pravilnik o Hrvatskim vodama, nikako ga pronać.
- Evo, sad ću reć tajnici. A za šta ti treba?
- Ma ništa posebno, da ga reformiramo malo, da reduciramo proceduru i proširimo mogućnosti zapošljavanja.
- Aha! Evo, sad ću...

Tako to izgleda danas. Sprdajte se vi koliko hoćete, ali nakon reformi - fotokopirke se ne kvare, zli bankari ne naplaćuju transakcijske provizije, korupcija na fakultetima vraćena je na uobičajenu razinu, a cijela procedura imenovanja najodgovornijih u javnim poduzećima (odnosno, tek prvom od njih, zasigurno ne i posljednjem) ubrzana je najmanje dvostruko, što rječito govori o konačnoj implementaciji načela inkluzivnosti u cilju povećanja učinkovitosti.

Eh, što bi dali onaj uvodni Mate i njegovi šulkolege da su takva pravila izvrsnosti vrijedila i u njihovo vrijeme, da je i tad bilo moguće jednim potezom ministarskog pera iz pravilnika za imenovanje prekrižiti i školsku spremu i iskustvo u struci! Koliko bi svojeg i tuđeg vremena uštedjeli, koliko svojih eura i koliko, na kraju krajeva, pretrpljenog straha! A da i ne spominjemo duševnu bol u slučajevima kad bi se o meteorskom akademskom usponu našeg čovjeka Mate raspisao kakav kvazinovinarčić iz udbaške familije...

Dvaput sam na internetu pregledao i preslušao izjavu što ju je o friškom reformskom slučaju flagrantnog pogodovanja države stanovitom Mariju Bukmiru, građevinskom inženjeru iz Metkovića, dao pravednik Nikola Grmoja. Osim što je riječ 'znači' izgovorio više puta no što se riječ 'more' spominje u pjesmi 'More' grupe More, što nije mali uspjeh, pribilježio sam i kako je Grmoja najprije kazao da 'nije riječ o zapošljavanju, nego o političkoj funkciji'. Onda ga je netko iz novinarskog buljuka zapitao zašto su u pravilniku o zapošljavanju Hrvatskih voda mijenjani uvjeti za mjesto zamjenika direktora, a ja pritefterio odgovor: 'proširili smo mogućnosti zapošljavanja'. Opa, znači (znači!) dvije reforme jednim udarcem, bravo: odjednom to nije samo i politička funkcija, nego ipak i, znači, zapošljavanje! Potom je ispalio kako ukidanje odredbe o obaveznom VSS-u i petogodišnjem iskustvu kandidata, po njegovu mišljenju, 'nije spuštanje uvjeta', da bi, već vidno izmoren, na izravno novinarsko pitanje potvrdno poentirao: 'Da, to je političko kadroviranje.'

U prijevodu: kad su ga zaskočili s prstima u pekmezu, Grmoja je prvo kazao da je to džem, a ne pekmez, potom da nije riječ ni o prstima jer je, vidite, palac ostao neumočen u staklenku, a da je marmelada, o kojoj bi se moglo štošta ispričati, bitno drugačija od džema i pekmeza te da su, znači, zbog toga prsti skroz unutra, premda neumočeni.

O samom Mariju Bukmiru najprije je rekao da je on samo jedan od kandidata za mjesto zamjenika direktora Hrvatskih voda, potom da nema nikakve veze što je baš taj među mnogobrojnim kandidatima u kumovskoj vezi s predsjednikom Sabora i Mosta, da bi potkraj krenuo govoriti isključivo o Bukmiru (ništa ostali kandidati, vidi vraga, baš kao da ih nije ni bilo!) te o tome kako je gospodin 'radio', 'vodio' i 'upravljao'. Dvaput je to naglasio i oba puta nas propustio obavijestiti što je čovjek radeći napravio, kamo je i što vodeći odveo i kako su završili procesi kojima je upravljao. Ovako kako je to Grmoja ovlašno opisao, zvuči jednako kvalificirano kao da je rekao da je g. Bukmir radio palačinke, vodio Božino kumče u vrtić i, znači, upravljao motornim vozilom B kategorije...

Evo ti ga na, upravo sam morao izbrisati šest posljednjih rečenica kolumne (jedne mi je posebno žao, ali što da se radi) budući da sam tek po zatvaranju Worda otkrio kako je g. Mario Bukmir otvorenim pismom otklonio mogućnost da bude kandidiran (čuj - kandidiran!) za mjesto zamjenika Hrvatskih voda. I to ne zato što nije dovoljno kvalificiran (što bi bilo, na kraju krajeva, i netočno, jer je nakon izmjena pravilnika i više nego kvalificiran) nego zbog 'pritiska javnosti' na njega i njegovu obitelj. Častan uzmak bolji je nego kukavička pobjeda, rekao bi Grunf.

'Britannica na Neretvi'

Ljubazno molim Pritisak javnosti da se izvoli pozabaviti dvjema preostalim nepoznanicama: hoće li se sad pravilnik Hrvatskih šuma vraćati na staro ili ostaje ovako promijenjen, pa da se i ja prijavim među 'kandidate'? I druga, sasvim nevezane, lingvističke prirode: može li tkogod od kolega istražiti što bi imao značiti pojam 'anglomeracija', budući da baš tako sročenu riječ g. Bukmir spominje u svojem otvorenom pismu. Da budem precizniji, on kaže: 'Također, pod mojim vodstvom se radi na projektu Anglomeracija Metković u vrijednosti od 275 milijuna kuna, na što sam iznimno ponosan.'

Heh, 275 milijuna kuna, a 'anglomeracija', malo mi je to čudno... Šjor Grmoja, dajte nam vi objasnite što to, je li, znači? 'Britannica na Neretvi', što li? Možda je posrijedi samo tipfeler, možda je zapravo trebalo pisati 'angloameracija'? Hm, jesu li u Metkoviću čuli za Brexit i Trumpa? Jesu li baš sigurni da se na tom projektu treba i dalje raditi, voditi ga i njime upravljati uz tolike milijune, pa još i biti iznimno ponosan?Đava je škola, moj Matane, đava...